Prvi put je skočila kada je imala 20 godina. Ono što je počelo kao dio vojne karijere vremenom je postalo način života, pa joj ni odlazak u penziju, prije dvije godine, nije bio dovoljan razlog da ostavi padobran. Đurićeva i dalje skače u okviru PKV “Arhistratig”, koji okuplja veterane 63. padobranske brigade, a iza sebe ima više od tri decenije iskustva u padobranstvu, uključujući i državni rekord u slobodnom padu sa visine od 9.205 metara.

“Kada sam počela da skačem nisam mogla da znam koliko će to dugo trajati. Vremenom sam zavoljela padobranstvo i ono je postalo dio mog života. Poslije toliko godina i više od 3.400 skokova, naravno da postoji iskustvo i rutina, ali nijedan skok nije baš isti. Svaki ima svoje okolnosti, ljude sa kojima skačete, visinu, formaciju i atmosferu tog dana. Zato i dalje svaki skok doživim na svoj način”, kaže Đurićeva za “Večernje novosti”.

Za više od tri decenije promijenila se, kaže, i slika Niša iz vazduha, pa su na mjestima koja su nekada bila otvoren prostor nikle nove zgrade, vremenom je mogla da posmatra kako su se mijenjali obrisi naselja i širila urbana slika grada. Radmila je grad na Nišavi gledala iz stotine različitih perspektiva svjedočeći koliko se njegova slika do danas promijenila.

“Niš se, naravno, iz vazduha vidi potpuno drugačije nego sa zemlje. Kada ste dolje, gledate jednu ulicu, naselje ili zgradu, a odozgo počnete da prepoznajete grad kao cjelinu. Poslije toliko skokova već odmah raspoznate pojedine djelove grada i okolinu”, prenosi Radmila svoje “poglede” na Niš.

Kad se glavna kupola ne otvori

“Kada se dogodi problem, nema mnogo vremena za razmišljanje. Morate da ostanete pribrani i da uradite ono za šta ste obučeni. U jednom skoku mi se glavna kupola nije dobro otvorila, pa sam je odbacila i povukla rezervni padobran. Sve se završilo bezbjednim prizemljenjem. Naravno da čovjek poslije razmišlja o tome šta se dogodilo, ali u tom trenutku morate da vjerujete svojoj obuci i da reagujete”, priča Radmila.

Tokom karijere u 63. padobranskoj brigadi, Đurićeva je kao instruktor obučavala veliki broj vojnika. Kako kaže, strah je prirodan dio prvog susreta sa padobranstvom, ali se pravilnom obukom i iskustvom on može držati pod kontrolom.

“Sasvim je normalno da se čovjek plaši kada prvi put treba da skoči iz aviona. Ljudi se najviše plaše onoga što ne poznaju. Zato je obuka najvažnija. Kada prođete sve procedure, kada ih dovoljno puta uvježbate i tačno znate šta treba da uradite u svakom trenutku, strah postaje mnogo manji. Ne mogu da kažem da straha nikada nema, ali kada ste dobro pripremljeni, znate kako da reagujete i ne dozvoljavate da vas on savlada. Tada imate povjerenja u sebe, opremu i ljude sa kojima radite”, objašnjava Radmila.

Među hiljadama skokovima izdvaja onaj sa visine od 9.205 metara, kojim je postavila državni rekord u slobodnom padu. Skakala je i u različitim formacijama, ali uprkos velikom iskustvu, svaki izlazak iz aviona za nju i dalje nosi poseban osjećaj.

“Penzija za mene nije značila da treba da prestanem sa padobranstvom. Promijenio se moj svakodnevni život, ali ne i ono što volim. I dalje mi prija da odem na aerodrom, da se pripremim za skok i budem među ljudima sa kojima sam toliko godina dijelila isti poziv. Dokle god mogu da skačem i dokle god mi zdravlje dozvoljava, ne razmišljam da prestanem”, otkriva Đurićeva.

Tokom svih godina padobranstva važna joj je, kaže, bila i podrška porodice, jer je riječ o poslu i hobiju koji sa sobom nose rizik.

“Podrška porodice je veoma važna. Ako znate da vas kod kuće čekaju oni koji razumiju to što radite i koji vas podržavaju, mnogo ste rasterećeniji. Kada imate neki pritisak, nesuglasice ili znate da vaši najbliži nisu uz vas, teško je da se bude potpuno koncentrisan. Kada imate mir kod kuće, možete da se posvetite onome što radite i da budete sigurni u sebe”, kaže ona.

Za Radmilu vrijeme provedeno u vazduhu, obučavanje novih padobranaca, rekordi, formacije i iskustvo koje je počelo kada je sa 20 godina prvi put zakoračila kroz vrata aviona, danas su dio života od kojeg, kako kaže, još ne želi da se odrekne.

“Kada se nađem u vazduhu i skočim, i dalje imam fantastičan osjećaj. To je teško objasniti nekome ko nikada nije skočio. Vjerovatno upravo zbog toga i nastavljam. Čovjek može da bude u penziji, ali ne mora da se odrekne svega što je volio i što ga je ispunjavalo tokom života”, priča Radmila Đurić.