U novoj studiji istraživači su utvrdili da je hronični bol u leđima izazvan pokretom povezan sa pojačanom aktivnošću podrazumijevane moždane mreže (default mode network).

Riječ je o grupi međusobno povezanih moždanih regija koje su aktivne tokom samoposmatranja, razmišljanja o sebi i spontanog lutanja misli.

Ovo otkriće bilo je neočekivano jer se aktivnost te mreže obično smanjuje tokom akutnog bola, kao što je kratkotrajni bol koji nastaje dodirivanjem vrele ringle ili udarcem koljenom o sto.

Nova studija, objavljena 5. oktobra u časopisu British Journal of Anaesthesia, ukazuje na to da nagla pogoršanja hroničnog bola mogu da uključuju moždane procese koji prevazilaze one zadužene za registrovanje bolnih nadražaja.

Kako mozak reaguje na hronični bol

Hronični bol u donjem dijelu leđa, koji traje najmanje tri mjeseca, jedan je od vodećih uzroka invaliditeta u svijetu.

Smatra se da, kada se hronični bol prvi put javi, mreža moždanih regija poznata kao „neuromatriks bola“ postaje preosjetljiva, zbog čega bol može da potraje i nakon što bolni nadražaj prestane.

Iako naučnici znaju da je hronični bol povezan sa promjenama moždane aktivnosti, još ne razumiju u potpunosti šta se dešava kada pokreti izazovu naglo pojačavanje već prisutnog bola.

Da bi to ispitali, istraživači su uključili 114 odraslih osoba sa hroničnim bolom u donjem dijelu leđa i pomoću funkcionalne magnetne rezonance ispitivali njihovu moždanu aktivnost.

Ova metoda mjeri promjene u protoku krvi, koje služe kao posredni pokazatelj aktivnosti mozga.

Nakon početnog snimanja, istraživač je pomogao svakom učesniku da podigne nogu sve dok se bol u leđima ne pojača.

Noga je zatim zadržana u tom položaju 10 sekundi, a potom spuštena.

Istraživači su odmah nakon ovog pokreta koji izaziva bol ponovo snimali mozak učesnika i uporedili rezultate sa prethodnim snimcima. U prosjeku, tokom testa prijavljeni intenzitet bola povećao se za 23 odsto.

Kao što se očekivalo, tokom pokreta noge istraživači su uočili pojačan protok krvi u moždanim regijama zaduženim za obradu bola i pokreta. Međutim, otkrili su i povećanu aktivnost u ključnim dijelovima podrazumijevane moždane mreže, koja je obično aktivnija kada osoba razmišlja o sebi, prisjeća se sopstvenih životnih iskustava ili jednostavno pušta misli da slobodno lutaju.

Studije pokazuju da akutni bol smanjuje aktivnost podrazumijevane moždane mreže, vjerovatno zato što usmjerava svijest na nešto što se doživljava kao spoljašnje u odnosu na sopstveno biće.

„Kada smo vidjeli prvi krug analize, zapitali smo se: ’Da li smo ovo uradili kako treba?‘“, rekao je za portal Lajv sajens, koautor studije Morgan Đanola, postdoktorski istraživač na Univerzitetu Kalifornije u San Dijegu.

„Uopšte nismo očekivali da će podrazumijevana moždana mreža biti uključena“, izjavio je za Lajv sajens koautor studije Fadel Zejdan, neuronaučnik sa istog univerziteta. „Očekivali smo da će njena aktivnost biti toliko smanjena da smo morali tri puta da provjeravamo rezultate kako bismo bili sigurni da su ispravni.“

Istraživači su učesnike izložili i bolnom toplotnom nadražaju na listovima, što je uobičajena metoda za proučavanje moždane aktivnosti tokom akutnog bola. Za razliku od bola u leđima izazvanog pokretom, toplotni nadražaj bio je povezan sa smanjenom aktivnošću u jednom dijelu podrazumijevane moždane mreže, što ukazuje na to da su u ova dva slučaja mogli da djeluju različiti mehanizmi.

Kada bol postane dio unutrašnjeg doživljaja

Učesnici koji su prijavili intenzivniji hronični bol u leđima imali su izraženiju povezanost između podrazumijevane moždane mreže i regija mozga koje obrađuju nadražaje iz leđa. Autori studije zaključili su da hronični bol može da se ispreplete sa načinom na koji ljudi doživljavaju sebe i sopstveno tijelo.

„Iz perspektive doživljaja sebe kao središta sopstvenog iskustva, ovaj nalet bola gotovo je postao dio onoga što oni jesu“, rekao je Zejdan.

Ketrin Martuči, neuronaučnica sa Univerziteta Djuk koja nije učestvovala u istraživanju, pohvalila je eksperimentalni pristup. Ona je istakla da istraživači obično izbjegavaju pokrete tokom snimanja mozga jer oni mogu da naruše jasnoću snimka.

Ova studija je, kako je Martuči navela u imejlu za Lajv sajens, uspješno zaobišla taj problem snimanjem mozga prije i poslije pokreta koji izaziva bol.

Ipak, ona je ukazala na to da uočena moždana aktivnost može da odražava i bol koji traje nakon podizanja noge ili anksioznost izazvanu tim pokretom. Pored toga, studija nije mogla da utvrdi da li uočene promjene moždane aktivnosti doprinose nastanku hroničnog bola ili se razvijaju kao posljedica bola.

Uprkos tim ograničenjima, Zejdan i njegove kolege smatraju da bi rezultati istraživanja mogli da pomognu u razvoju budućih terapija za hronični bol. One bi mogle da budu usmjerene na način na koji ljudi doživljavaju i razumiju sopstveni bol, umjesto da se bave isključivo samim bolnim senzacijama.

Zejdanu je, inače, tokom sprovođenja studije i samom počeo da se javlja hronični bol u leđima. On smatra da prethodna iskustva i sjećanja na život sa hroničnim bolom mogu da utiču na moždane procese do te mjere da sam bol postane dio osjećaja sopstvenog identiteta.