Nakon prvih bendovskih iskustava u Srbiji, Vujović se u rodnim Beranama okupio sa još trojicom muzičara, sa namjerom da snimi autorski materijal. Album je prvobitno trebalo da objavi tadašnji PGP-RTB, ali su ratna dešavanja promijenila planove.

„Sve je to išlo nekako samo od sebe. Moj prvi bend bio je iz Kruševca i Aleksandrovca, negdje 1989. i 1990. godine. Onda smo se u Beranama okupili nas četvorica. Svirali smo svašta, pa i moje pjesme. Brzo smo snimili album koji je trebalo da izađe za tadašnji PGP-RTB, ali je, nažalost, zbog rata i svega što se tada dešavalo, snimljen i objavljen za RTCG“, prisjeća se Vujović.

Album je nastao u vremenu velikih društvenih previranja, ali i promjena na muzičkoj sceni. Vujović smatra da su ratne godine i uspon komercijalne muzike uticali na to da autentični rokenrol autori izgube prostor koji su ranije imali.

„Počelo je s****, rat, profiteri su postali i polupismeni, netalentovani muzičari, kao i političari. U principu, svaka poplava izbaci šljam na vrh“, kaže Vujović.

Podsjeća da je „Krivi toranj“ 1991. godine nastupio u revijalnom dijelu Gitarijade, na kojoj je, kako ističe, bilo mnogo kvalitetnih muzičara. Ipak, smatra da su kasnija dešavanja potisnula autentičnu autorsku muziku u korist komercijalnih trendova.

„Po mišljenju dvojice glasovitih holandskih rok novinara, poslije Engleske i Amerike, ovdje se svirao najbolji rokenrol na svijetu. U najjačoj konkurenciji, međutim, nije bilo nikoga iz Crne Gore, dok su danas vodeći pjevači iz Crne Gore, što je svojevrstan apsurd“, ocjenjuje Vujović.

Za njega je „Čupavac na struju“ bio rezultat jasne autorske vizije. Muziku i tekstove potpisao je sam, dok je za aranžmane i produkciju bio zadužen Dejan Božović.

„Sve smo uradili Dejan i ja. Ja sam radio muziku i tekstove, a Dejo aranžmane i produkciju. Bilo je to mnogo dobro u svakom smislu, ali je kičeraj trijumfalno stupio na scenu i zbogom pameti“, kaže frontmen „Krivog tornja“.

Rokenrol kao vapaj za slobodom

Jedna od važnih dimenzija Vujovićevog stvaralaštva jeste potreba za slobodom i otpor sredini koja nameće očekivanja. Iz tog bunta nastala je i pjesma „Čupavac pred sudom“, svojevrsna odbrana duge kose i rokerskog imidža. Odrastanje u maloj sredini, uz porodična i društvena pravila, pojašnjava naš sagovornik, dodatno je oblikovalo njegov odnos prema muzici.

„To je bio moj vapaj za slobodom, kao klinca koji je odrastao u maloj sredini prepunoj predrasuda. Na sve to se poklopila i, tako reći, ugledna porodica, pa sam bio pravi trn u oku. Otac mi je bio ljekar, majka prosvjetni radnik. To ni veći gradovi ne praštaju“, priča Vujović.

Prepoznatljiva pjesma koju mnogi rokeri vole, Izvor: YouTube/Nikola Brajovic

Iako je njegov muzički izbor teško prihvatan, posebno u početku, podršku je imao u porodici.

„Teško su se pomirili sa mojim izborom, ali interesantno je da mi je otac bio najveća podrška, bez obzira na to što o rokenrolu i gitari nije znao ništa“, ističe on.

Pjesma koja traje duže od tri decenije

Posebno mjesto u Vujovićevom autorskom radu zauzima pjesma „Ja najradije bih“, koja se i danas može čuti na radiju, više od 30 godina nakon nastanka.

„To je pjesma posvećena mojoj velikoj ljubavi, nažalost pokojnoj, Tanji Đukić“, kaže Vujović.

Duško je pjesmu ponovo snimio krajem 2000-ih, Izvor: YouTube/Viktorijus

Dugovječnost pjesme za njega je potvrda da dobra autorska muzika može pronaći put do publike i bez velike medijske podrške.

„U jednom davnom intervjuu, na pitanje novinara koja je najbolja reklama za pjesmu, odgovorio sam: dobra pjesma. Ja sam, ustvari, u eri digitalizacije radijski muzičar, što je možda i najveći uspjeh, jer pola Crne Gore misli da tu pjesmu pjeva Željko Bebek. Znam i za tri opklade. Drago mi je da se i nakon više od 30 godina čuje na radiju, i dan-danas“, navodi on.

Poređenje sa jednim od najprepoznatljivijih vokala ovdašnjeg govornog područja, kaže, svakako mu prija, dok ga je ranije pogađalo to što slušaoci ne znaju ko je autor i izvođač pjesme.

„Poređenje sa najboljim ili jednim od najboljih pjevača na ovom jeziku sigurno prija. A to što ne znaju ko pjeva, ranije mi je smetalo, sada više ne. To, ustvari, najbolje oslikava društvo u kojem živimo, jer sam ja to snimio 1994. godine, u državi od 650.000 stanovnika“, kaže Vujović.

Na pitanje šta je najvažnije u autorskom radu, odgovara pozivajući se na Džonija Štulića, čiji je stav o neraskidivoj vezi umjetnika i njegovog djela postao prepoznatljiv.

„Kako je govorio Džoni Štulić: ‘Azra, to sam ja’. Isti odgovor mogu i ja da dam, jer je najbitnije napisati njeno veličanstvo – pjesmu“, poručuje Vujović.

Problem nije nedostatak muzičara, već kreativnosti

Govoreći o današnjoj rok sceni u Crnoj Gori, frontmen „Krivog tornja“ smatra da talenat i muzičari nikada nijesu bili najveći problem. Kao ključne prepreke izdvaja nedostatak autorske kreativnosti, stvaralačke snage i emocionalne uvjerljivosti, ali i dominaciju komercijalnih obrazaca.

„Tu je najviše uticala poplava teškog kičeraja, jer su ljudi koji samo sviraju počeli da rade sa narodnjacima. Muzičara ima, tako da to nikada nije bio problem. Problem je u kreativnosti, stvaralačkoj snazi, jasnoći i emotivnoj snazi, ali da to ne budu prostakluk i jeftina patetika, da ne kažem Mile Kitić i ekipa“, ocjenjuje on.

Vujović je kritičan i prema stanju šire kulturne scene, za koju smatra da je izgubila dio prostora za autentično stvaralaštvo. Ipak, uprkos takvom pogledu na prilike, ne odustaje od muzike.

Novi album poslije 32 godine pauze

Vujović otkriva da je završio drugi album, nakon pauze od čak 32 godine, a na njemu je sarađivao sa Novom Brakočevićem.

„Radim. Završio sam drugi album poslije 32 godine pauze, sa genijalnim Novom Brakočevićem. A scena, kao scena, toliko je slaba i lišena sadržaja da se može reći da više ne postoji, kao ni mnogo toga lijepog, nažalost. Gasi se sve što budi život u ljudima, ali ja potpuno svjesno ne pristajem na taj matriks“, kaže Vujović.

„Krivi toranj“ nije samo ime benda

Za Vujovića, identitet „Krivog tornja“ nije nužno vezan za nepromjenjivu postavu muzičara, već prije svega za autorski izraz i pjesme koje stoje iza imena benda.

Na pitanje ko danas čini „Krivi toranj“, odgovara u skladu sa sopstvenim shvatanjem autorskog projekta:

„Bilo ko ko stoji sa mnom na bini jeste ‘Krivi toranj’, ukoliko ne dođe do promjene imena.“

Više od tri decenije nakon objavljivanja albuma „Čupavac na struju“, Duško Vujović ostaje vjeran ideji da je pjesma važnija od trendova, trenutne popularnosti i muzičkog tržišta. U vremenu u kojem se, prema njegovom mišljenju, autentičnost sve teže probija do publike, njegov odgovor na pitanje šta čini suštinu rokenrola ostaje jednostavan – stvarati muziku koja ima razlog da postoji.

M. STANIŠIĆ