Sigurno se sjećate situacija u kojima ste se smijali toliko da jednostavno niste mogli da prestanete? Možda se to dogodilo u situaciji u kojoj uopšte nije bilo primjereno smijati se.

Iako smijeh obično povezujemo sa zabavom i osjećajem da je nešto smiješno, on se zapravo najčešće javlja iz drugih, društvenih razloga. Na primjer, 30 puta je veća vjerovatnoća da ćete se smijati kada ste u nečijem društvu nego kada ste sami. A smijaćete se još više ako osobu sa kojom ste poznajete i ako vam je draga.

Najveći dio smijeha javlja se tokom razgovora, kada ljudi mogu da se „zaraze“ smijehom drugih.

Istraživanja pokazuju da, kada vidimo ili čujemo nekoga kako se smije, to gotovo automatski može da izazove smijeh i kod nas, čime se podstiče društveno povezivanje.

Često se smijemo kako bismo pokazali slaganje i razumijevanje, ali i učvrstili prijateljstvo – na primjer, prisjećajući se zajedničkih doživljaja.

Smijemo se i da bismo ublažili stres.

Ovaj uobičajeni smijeh tokom razgovora javlja se u prosjeku oko šest puta na svakih deset minuta razgovora. Kratak je, nižeg tona i obično brzo počinje i prestaje.

Ova vrsta smijeha, koju nazivamo voljnim smijehom, razlikuje se od nekontrolisanog smijeha koji nas potpuno savlada i koji ne možemo da zaustavimo. Takav, nevoljni smijeh traje duže, višeg je tona i praćen je neobičnim piskavim zvucima i zvižducima.

U najnovijem istraživanju dr Sofije Skot, profesorke kognitivne psihologije na Univerzitetu Kalifornije u Los Anđelesu i njenog tima, istražuje se da li ove dvije različite vrste smijeha možda potiču iz potpuno različitih sistema u mozgu.

Nije sve tako jednostavno

Kada pokušamo da razumijemo moždane mreže koje omogućavaju nastanak smijeha, stvari vrlo brzo postaju komplikovane, napominje prof. Skot.

Za početak, ljudi se mnogo pomjeraju dok se smiju. To može da predstavlja problem za tehnike snimanja mozga, kao što je funkcionalna magnetna rezonanca (fMRI). Takođe, izuzetno je teško navesti ljude da se prirodno smiju u laboratorijskim uslovima.

Još jedan problem je to što izgleda da su različiti dijelovi mozga povezani sa smijehom. Jedan od članova istraživačkog tima sarađivao je sa odjeljenjem za hirurško liječenje epilepsije u bolnici Niguarda u Milanu, gdje se kod pacijenata sa epilepsijom otpornom na lijekove u kliničke svrhe primjenjuje električna stimulacija mozga.

Električna stimulacija je izuzetno precizna i na nju ne utiču pokreti.

Obično, ako se stimuliše motorički sistem, pacijent će se pomjeriti. Ako se stimuliše vizuelni sistem, pacijent može da doživi halucinacije. A ako se stimuliše slušni sistem, čuće zvukove. Međutim, postoji pet ili šest područja mozga čija stimulacija kod pacijenta izaziva glasan smijeh. Zašto je to tako?

Istraživači su analizirali sva istraživanja električne stimulacije mozga u kojima je kod ljudi izazvan smijeh, kao i to kako su se osjećali dok su se smijali. Ova istraživanja pružaju dokaze da područja mozga čija stimulacija izaziva smijeh čine dvije različite moždane mreže zadužene za smijeh.

U prvoj mreži, koja obuhvata prednji cingularni korteks, temporalni pol i neke potkortikalne oblasti, stimulacija je izazivala smijeh praćen prijatnim osjećajima i srećom – riječ je o onom nekontrolisanom smijehu višeg tona.

Kada je stimulisana druga mreža, smještena u motoričkim i premotoričkim oblastima mozga, smijeh je dovodio do poremećaja govora i nije bio povezan ni sa jednim emocionalnim stanjem.

Evolucione razlike

Područja koja čine prvu mrežu, povezanu sa radosnijim smijehom, poklapaju se sa moždanom mrežom zaduženom za oglašavanje, koju ljudi dijele sa svim ostalim sisarima. Ta mreža je potencijalno odgovorna i za druge spontane emocionalne glasovne reakcije, poput krika.

Aktiviranje ove mreže tokom spontanog smijeha pokreće niz neurohemijskih reakcija koje, između ostalog, uključuju i opioidni sistem. To pomaže da se objasni osjećaj zadovoljstva i nagrade koji prati ovakav radostan, nekontrolisan smijeh. Na taj način utiče se i na serotoninski sistem, koji reguliše našu osjetljivost na bol, što može da objasni zašto ovakav smijeh privremeno može da ublaži fizički bol.

Iz evolucione perspektive, ova mreža je starija. Ona potiče iz sistema koji kod životinja upravljaju spontanim emocionalnim reakcijama i grubljom, fizičkom igrom, zbog čega je ostala uglavnom nepromijenjena kod ljudi i drugih životinja.

Druga vrsta smijeha, voljni smijeh, povezana je sa moždanom mrežom koja kod ljudi kontroliše voljne pokrete, poput govora. Ovi pokreti imaju prvenstvenu ulogu u strateškoj komunikaciji i društvenom pregovaranju, što može da objasni posebnu upotrebu smijeha tokom razgovora, kao svojevrsnog govornog znaka interpunkcije.
Ovaj neuronski sistem prisutan je uglavnom kod ljudi i povezan je sa složenim glasovnim radnjama, kao što su govor, pjevanje i bitboks.

Istraživanje iz 2022. godine, koje je ispitivalo oblike koje naš govorni trakt zauzima kada se smijemo tokom razgovora, pokazalo je da oni podsjećaju na oblike koji nastaju dok govorimo.

Nasuprot tome, oblici govornog trakta tokom nekontrolisanog smijeha veoma se razlikuju od onih koji se javljaju prilikom govora, a motorička kontrola takvog smijeha je jednostavnija, što je u skladu sa njegovim drevnim porijeklom.

Ovo istraživanje pokazuje da voljni smijeh zahtijeva složeniju i precizniju motoričku kontrolu nego spontani smijeh i da zauzima središnje mjesto između spontanog smijeha i govornog jezika – ne samo u funkcionalnom već i u anatomskom smislu.

Ako osoba doživi moždani udar koji ošteti ovu mrežu zaduženu za voljne radnje, može da razvije ozbiljne probleme sa govorom, a da i dalje bude sposobna da se smije, plače i psuje.

Prof. Skot i njen tim pretpostavljaju da je to zato što starija moždana mreža ostaje očuvana.

Nauka o smijehu možda djeluje kao prilično neozbiljna tema – a neuronaučnici su svakako uložili mnogo više truda u proučavanje negativnih emocija, kao što su strah, anksioznost, bijes i gađenje.

Međutim, istraživanja ljudskog smijeha pokazuju se kao svojevrsna karika koja nedostaje za razumijevanje iznenađujuće širokog spektra pojava – uključujući porijeklo društvenog mozga kod sisara, mehanizme povezivanja i empatije, regulaciju bola, upotrebu jezika u razgovoru i emocionalnu zaraznost.