Odnos jednog društva prema osobama sa invaliditetom ne mjeri se samo zakonima koje donosi, već prije svega načinom na koji te zakone primjenjuje, poštovanjem dostojanstva svakog pojedinca i spremnošću da zaštiti prava onih koji se svakodnevno suočavaju sa različitim preprekama. Upravo zato pitanje brisanja člana 61 Zakona o jedinstvenom vještačenju invaliditeta prevazilazi jednu zakonsku odredbu i otvara mnogo šire pitanje pravne sigurnosti, odgovornosti institucija i stvarne posvećenosti Crne Gore izgradnji inkluzivnog društva.
Prema informacijama kojima raspolažem, peticija za brisanje pomenutog člana prikupila je manje od pet hiljada potpisa. Iako broj potpisa ne mora predstavljati stav svih građana, ovako skroman odziv na pitanje koje neposredno utiče na život velikog broja osoba sa invaliditetom smatram zabrinjavajućim pokazateljem nedovoljne društvene zainteresovanosti i solidarnosti. Kada se govori o inkluziji, ravnopravnosti i zaštiti ljudskih prava, podrška ne bi smjela ostati samo na riječima. Ona mora biti vidljiva i onda kada je potrebno podržati konkretne inicijative koje imaju za cilj poboljšanje položaja osoba sa invaliditetom.
Posebno zabrinjava činjenica da se dio predstavnika civilnog sektora, ali i pojedine osobe sa invaliditetom, protive brisanju člana 61. Naravno, svako ima pravo na sopstveno mišljenje i drugačije tumačenje zakonskih rješenja. Međutim, smatram da pojedini stavovi koji se mogu čuti u javnosti djeluju kao da se ne sagledavaju u dovoljnoj mjeri pravne posljedice ove odredbe i način funkcionisanja sistema. Ostaje otvoreno pitanje da li je riječ o nedovoljnom poznavanju pravnog okvira, različitom razumijevanju posljedica zakona ili eventualnom davanju prednosti pojedinačnim interesima u odnosu na opšti interes osoba sa invaliditetom. Ne tvrdim da je bilo koji od ovih razloga nužno prisutan, ali smatram da se takva pitanja moraju otvoreno postaviti.
Prije svega, potrebno je jasno objasniti šta brisanje člana 61 zaista znači. Ova odredba propisuje obavezu ponovnog utvrđivanja statusa za osobe kojima su status osobe sa invaliditetom, procenat invaliditeta, preostala radna sposobnost i ocjena mogućnosti zaposlenja prethodno utvrđeni u skladu sa propisima o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom. Ukoliko se zahtjev za jedinstveno vještačenje ne podnese u predviđenom roku, zakon propisuje gubitak ranije utvrđenog statusa i odgovarajućih utvrđenja.
Upravo u tome vidim suštinski problem. Zbog čega bi osobe sa invaliditetom koje su prošle zakonom propisane postupke i dobile odgovarajuća rješenja nadležnih institucija morale ponovo dokazivati svoj status, iako nije utvrđena nikakva nepravilnost u njihovom konkretnom slučaju? Zašto bi se teret reforme sistema prebacivao na građane koji su postupali u skladu sa zakonom?
Brisanje ove odredbe ne znači ukidanje mogućnosti ponovnog vještačenja. Član 18 istog zakona već uređuje ponovno vještačenje na zahtjev osobe na koju se ono odnosi, odnosno njenog zakonskog zastupnika, uključujući i slučajeve kada nastupi značajna promjena relevantnih okolnosti. Prema tome, potrebno je razlikovati pravo pojedinca da zatraži novu procjenu od zakonske obaveze da čitava kategorija osoba sa invaliditetom ponovo prolazi postupak utvrđivanja statusa.
Ukoliko se nekome promijeni stanje ili nastupe okolnosti koje opravdavaju novo vještačenje, toj osobi treba omogućiti da u skladu sa zakonom pokrene odgovarajući postupak. Međutim, ne vidim opravdanje da se ista obaveza nameće svima, bez obzira na to što su njihovi statusi prethodno zakonito utvrđeni.
Ovdje je naročito važno pitanje pravne sigurnosti, zaštite zakonito stečenih prava i legitimnih očekivanja građana. Država svakako ima pravo da mijenja propise, unapređuje postupke i uvodi jedinstven sistem vještačenja invaliditeta. Ipak, reforma ne smije zanemariti pravni položaj osoba koje su svoja prava i status ostvarile u skladu sa ranijim zakonodavstvom. Upravo zbog toga smatram da je neophodno primijeniti načelo srazmjernosti i pronaći rješenje koje će omogućiti reformu bez nepotrebnog ponavljanja postupaka i stvaranja pravne nesigurnosti.
Posebno naglašavam da se ne protivim kontroli zakonitosti niti borbi protiv eventualnih zloupotreba. Naprotiv, smatram da nadležne institucije moraju odgovorno i dosljedno obavljati svoj posao. One raspolažu ili mogu pribaviti službenu dokumentaciju, rješenja, nalaze i mišljenja na osnovu kojih su pojedincima utvrđeni status invaliditeta i odgovarajuća prava. Ukoliko postoji konkretna i osnovana sumnja da je u određenom slučaju došlo do zloupotrebe, falsifikovanja dokumentacije ili druge nezakonitosti, nadležni organi treba da sprovedu odgovarajuće provjere i postupke, u granicama svojih zakonskih ovlašćenja.
Međutim, mogućnost da je neko zloupotrijebio sistem ne može biti razlog da se prema svim osobama sa invaliditetom postupa kao da njihova prethodna rješenja nijesu dovoljno pouzdana. Odgovornost za otkrivanje i sankcionisanje nezakonitosti pripada nadležnim institucijama, a ne građanima koji su svoj status stekli zakonitim putem. Kontrola treba da bude zasnovana na konkretnim okolnostima i zakonom propisanim postupcima, uz poštovanje prava na pravni lijek i drugih procesnih garancija.
Neophodno je podsjetiti i na ustavne i međunarodnopravne obaveze Crne Gore. Član 8 Ustava Crne Gore zabranjuje neposrednu i posrednu diskriminaciju, dok član 68 izričito jemči posebnu zaštitu osoba sa invaliditetom. Pored toga, član 9 Ustava određuje mjesto potvrđenih i objavljenih međunarodnih ugovora u unutrašnjem pravnom poretku Crne Gore i njihov primat nad domaćim zakonodavstvom kada odnose uređuju drugačije.
Crna Gora je ratifikovala Konvenciju Ujedinjenih nacija o pravima osoba sa invaliditetom, kojom je preuzela obavezu da promoviše, štiti i obezbijedi puno i ravnopravno uživanje ljudskih prava i osnovnih sloboda osoba sa invaliditetom. Posebno su značajna načela nediskriminacije, jednakih mogućnosti, poštovanja dostojanstva, samostalnosti i punog uključivanja u društvo. Ove obaveze ne znače da je svako ponovno vještačenje samo po sebi protivustavno ili suprotno Konvenciji, ali zahtijevaju da se zakonska rješenja i njihova primjena pažljivo preispitaju sa stanovišta opravdanosti, srazmjernosti i zaštite prava osoba sa invaliditetom.
Zato država mora mnogo ozbiljnije obratiti pažnju na posljedice koje pojedine zakonske odredbe mogu imati po osobe sa invaliditetom. Njena obaveza nije samo da uspostavi administrativno efikasan sistem, već i da obezbijedi da taj sistem bude pravedan, pristupačan, nediskriminatoran i usmjeren na stvarne potrebe građana. Zakonska reforma ne smije postati sama sebi cilj, naročito ako postoji mogućnost da se njome stvore dodatne prepreke osobama čiji je položaj već otežan.
Upravo zbog toga podržavam brisanje člana 61, uz očuvanje zakonskih mehanizama dobrovoljnog ponovnog vještačenja i pojedinačne kontrole u slučajevima osnovane sumnje na zloupotrebu.
Smatram da je takav pristup primjereniji načelima pravne sigurnosti, srazmjernosti i zaštite prava osoba sa invaliditetom. Istovremeno, neophodno je da zakonodavac obezbijedi odgovarajuće usklađivanje ostalih odredbi kako brisanje jednog člana ne bi proizvelo pravne praznine ili nejasnoće u ostvarivanju prava.
Nažalost, ova situacija ponovo otvara pitanje koliko kao društvo zaista razumijemo inkluziju i koliko smo spremni da se za nju konkretno založimo. Zabrinjava nedovoljan odziv građana, ali i činjenica da dio onih koji se neposredno bave pravima osoba sa invaliditetom ili ih sami ostvaruju podržava zadržavanje rješenja čije posljedice, prema mom mišljenju, mogu biti nepovoljne za značajan broj ljudi. Ne želim nikome da osporavam pravo na drugačiji stav, ali smatram da je neophodno mnogo ozbiljnije razumijevanje pravnog sistema, nadležnosti institucija i dugoročnih posljedica zakonskih odluka.
Takođe, ne bi bilo dobro da se eventualni pojedinačni interesi, ukoliko postoje, stavljaju ispred opšteg dobra. Zaštita prava osoba sa invaliditetom zahtijeva odgovornost, poznavanje propisa i sagledavanje posljedica koje određeno rješenje može imati ne samo za jednog pojedinca, već za sve one na koje se odnosi. Upravo zato javna rasprava mora biti zasnovana na pravnim argumentima, a ne na pretpostavci da svaka nova administrativna obaveza automatski znači unapređenje sistema.
Na kraju, želim posebno da naglasim da izgradnja inkluzivnog društva nije samo pitanje dobre volje, već ustavna, međunarodnopravna i društvena obaveza države. Inkluzija ne podrazumijeva da osobe sa invaliditetom neprestano dokazuju svoje pravo na ravnopravnost, već da država uklanja prepreke koje ih sprečavaju da žive dostojanstveno, samostalno i ravnopravno sa drugim građanima.
Crnoj Gori je potrebno društvo u kojem se zakonito stečena prava poštuju, institucije odgovorno rade svoj posao, eventualne zloupotrebe pojedinačno utvrđuju i sankcionišu, a zakoni donose i primjenjuju u interesu građana. Potrebno je društvo u kojem osobe sa invaliditetom nijesu posmatrane kroz administrativne procedure i teret koji navodno predstavljaju za sistem, već kao ravnopravni građani čija prava država ima obavezu da štiti.
Samo kada pravna sigurnost, dostojanstvo, jednakost i stvarno učešće osoba sa invaliditetom u svim oblastima života postanu svakodnevna praksa, a ne samo deklarativni ciljevi, moći ćemo govoriti o istinski inkluzivnoj Crnoj Gori.
