Piše: Rajka Raičević

Tačan datum parlamentarnih izbora u Crnoj Gori još nije poznat. Sve su prilike da se neće održati kako je prvoplanirano istoga dana kada i lokalni izbori, zakazani za 13. jun. Da li će tako zaista biti, trebalo bi da znamo oko Nove godine. Ali za početak izborne utakmice nikome nije potrebno zvanično obavještenje.

Predizborna kampanja već je uveliko počela. Još nije dobila svoj puni, formalni oblik, ali su političarima usta već puna obećanja. I to ne bilo kakvih. Obećavaju se kule i gradovi, stanovi i veće plate, dječji dodaci i bolji standard, nove ulice, trgovi i saobraćajnice. U političkim najavama ima mjesta za sve: od vozova i kamiona do aviona. Gotovo da nedostaje samo obećanje da će građani, nakon izbora, konačno živjeti život kakav odavno zaslužuju.

Političke partije utrkuju se koja će ponuditi ambiciozniji plan, izdašniji paket mjera i privlačniju viziju budućnosti. Čim jedna najavi projekat iz određene oblasti, sa druge strane stiže slična, često tek neznatno korigovana verzija, uz obaveznu ogradu da će sve biti realizovano „u skladu sa mogućnostima i potrebama“.

Ipak, u cijeloj ovoj predizbornoj groznici ima i nečega što zaslužuje pažnju. Nakon godina u kojima su politički prostor i javni diskurs često bili zarobljeni nacionalnim, vjerskim i identitetskim podjelama, sada se, makar deklarativno, sve više govori o životnom standardu, platama, stanovanju, infrastrukturi, socijalnoj zaštiti i kvalitetu javnih usluga. O temama koje bi, u uređenom društvu, trebalo da budu u središtu svakog političkog programa, a ne samo predizborne kampanje.

U tom smislu, nadmetanje političkih partija konkretnim predlozima i rješenjima jeste dobrodošlo. Građani imaju pravo da od političkih aktera traže odgovore na pitanja koja neposredno određuju njihov svakodnevni život. Imaju pravo da znaju kako će se obećano finansirati, u kojim rokovima će biti realizovano i ko će snositi odgovornost ukoliko se planovi ponovo svedu na lijepe riječi i predizborne parole.

I nije problem u tome što političari obećavaju. Problem je kada obećanje postane zamjena za odgovornost, a predizborni program spisak želja bez realnog uporišta u ekonomskim mogućnostima države.

Iza velikih obećanja često se kriju i vrlo konkretni politički interesi. Poslanički mandat, ministarska fotelja, direktorsko mjesto u javnom sektoru ili neka druga pozicija na visokoj društvenoj ljestvici. A mnogo toga zavisi i od unutarpartijskog rasporeda snaga, odnosno od toga ko će i koliko uspjeti da „zakuči“ u podjeli izbornog plijena.

A, hoće li građani, nakon svega, konačno „zakučiti“ nešto za sebe? Hoće li im bolji standard, sigurniji posao, dostupnije stanovanje i kvalitetnije javne usluge postati stvarnost, a ne samo još jedna stavka u predizbornom katalogu lijepih želja? Znaćemo nakon izbora.

Do tada ćemo se, sasvim izvjesno, nagledati i naslušati svega. Od projekata koji zvuče kao naučna fantastika do međusobnih optužbi, političkih obračuna i iznošenja prljavog veša. Biće tu velikih vizija, još većih brojki, iznenadnih političkih otkrića i obećanja koja će, po svemu sudeći, nadmašiti i mogućnosti državnog budžeta i granice političke mašte.

A sve će, kao i obično, pratiti istraživanja javnog mnjenja. I gotovo da nema partije koja, pozivajući se na rezultate istraživanja koje je naručila ili tumači na svoj način, neće pronaći razlog da proglasi sebe pobjednikom. U predizbornom periodu, izgleda, svi mogu biti prvi. Pravi rezultat ipak će  saopštiti birači.

Zato i ovu predizbornu priču prati stara izreka da „tamo gdje mnogo obećavaju, ponesi malu torbu“.