Osvrnuo se tad na scenaristu Sinišu Pavića kome je vječno zahvalan jer mi je pružio priliku da započne karijeru u “Srećnim ljudima”.
“U to vrijeme nije bilo hiperprodukcije serija kao danas. Snimala se jedna po jedna, gledalište je imalo tri, četiri, pet kanala i fokus je bio potpuno usmjeren na jednu priču. Ako ste bili prisutni u pet-šest epizoda u kontinuitetu, bilo je gotovo nemoguće da vas neko u Srbiji ne primijeti. U tom smislu mi je Pavić strašno pomogao. Postao sam prepoznatljiv u najširem auditorijumu. A sve se to desilo dok sam završavao četvrtu godinu glumačke Akademije. Serija je počela da se snima u februaru 1993, a ja sam diplomirao u junu”, prisjetio se Dunić.
Lik doktora Gorana Popca donio mu je ogromnu popularnost. I danas se o njemu govori kao o jednom od najomiljenijih TV likova tog vremena, iako nije bio bez mana, jer je prevario svoju ženu.
“Sve zavisi iz kog ugla se gleda. Publika voli nova lica, posebno u velikim serijama u kojima su stalno dolazili novi glumci. To je bio i način da se promovišu mladi ljudi, pored velikih bardova koji su već bili poznati. Kao je prvo, bio sam nov i ljudi su se pitali ko je taj čovek. A drugo, sam lik je nosio temu mlade, nadolazeće snage. Popac je bio izuzetno ambiciozan, mnogo ambiciozniji nego što sam ja privatno, pa ga nisam uvijek do kraja razumio. Sa 26–27 godina već se borio za docenturu, jurio ka vrhu. Ambicija sama po sebi nije loša, ali kada se prenese na porodicu i brak, onda nastaju problemi. Ipak, mislim da je imao opravdanja, imao je nesamostalnu ženu, prepustila se majci, a tašta im je bila treći član braka. To je nešto što ljudi sebi ne bi smjeli da dozvole – miješanje roditelja”.
Kada danas gleda “Srećne ljude”, ne osjeća žal za mladošću:
“Ja sam živio punim plućima, burno, intenzivno. Mladost ima svoje vrline, ali nosi i svoje probleme. Ne može se to mijenjati selektivno, uzeti ono što ti odgovara, a ono drugo gurnuti pod tepih. Ja sam to razdoblje zaista živio, arhivirao i nemam potrebu da se tamo vraćam.”
Već 32 godine stalni je član Pozorišta na Terazijama, pa se često postavlja pitanje da li su mu “daske koje život znače” postale utočište.
“Ja sam se okretao kao suncokret prema suncu – onamo gde je bilo posla. Iskreno, žao mi je što me je film nekako zaobilazio. Da sam dobio više uloga pred kamerama, vjerovatno bi me to vuklo. Ali ovdje sam bio u radnom odnosu, dobijao uloge, igrao predstave. Nešto bolje, nešto gore. Ima stvari iza kojih možemo da stojimo s ponosom, a ima i mnogo onih koje bismo najradije zaboravili. To je normalno u stvaralaštvu. Kad bi svaki pokušaj bio umjetničko djelo, svijet bi bio prepun remek-djela, a njih je u stvari veoma malo. Sve se svodi na mnoštvo pokušaja i rijetke uspjehe”, kazao je.
Oženio književnicu
On se, inače, svojevremeno oženio novinarkom i književnicom Draganom Litričin Dunić, sa kojom je dobio dijete.
“Dijete je centar našeg svijeta. Trudimo se da sina vaspitamo tako da postane dobar čovjek. Učimo ga plemenitosti, humanosti, hrabrosti, ali i da živi po ovim već pomalo zaboravljenim vrlinama u današnje vrijeme. Ne vjerujem u lažne vrijednosti novog doba, kao ni u brz, lak i nezaslužen uspjeh. Vjerujem samo u najviše ljudske vrijednosti koje će, ipak, pobijediti u svakom vremenu. Istina je uvijek jača od laži, dobrota od zla, svjetlost od tame, ljubav od mržnje, pravda od nepravde, a vrijeme kao najbolji sudija pokazaće da je bolji svijet moguć jedino ako postanemo bolji ljudi. A to znači i da, uprkos trenutnoj sumornoj stvarnosti, vaspitavamo djecu da vjeruju u ideale”, rekla je ona jednom prilikom za “Stori”.
