Bečić je istakao da je ključno pitanje današnjeg odnosa prema Njegošu ne samo da li čitamo njegovo djelo, već i da li smo spremni da živimo vrijednosti koje je zastupao – slobodu, čast, dostojanstvo i odgovornost prema državi.

“Danas najveće pitanje Njegoševog dana nije jesmo li čitali Njegoša? Najveće pitanje je da li bi Njegoš danas prepoznao svakog od nas u našoj Crnoj Gori? Da li bi u svima nama prepoznao onu Crnu Goru koja je znala da je sloboda skuplja od života, da je čast vrjednija od vlasti i da je država veća od svakog pojedinca? Ili bi vidio zemlju u kojoj svi citiraju Njegoša, a malo ko ima petlje da živi Njegoša”, naveo je Bečić.

Njegoš je, ističe, danas često najprisutniji upravo tamo gdje se najmanje razumije.

“Ima ga na spomenicima, u govorima i političkim prepirkama. Svi ga vuku na svoju stranu, kao da se planina može prenijeti tamo đe se kamen može staviti”, kazao je Bečić.

Njegoš, poručuje, nije ničije privatno vlasništvo.

“On je prevelik za svaku partijsku knjižicu, preširok za svaku ideološku fioku i previsok za svaki rov. Ko mu briše srpsko osjećanje, čini nasilje nad njegovom riječju. Ko mu osporava crnogorsko držanje i crnogorsku državotvornu ulogu, čini nasilje nad njegovim životom”, kazao je Bečić.

Njegoš, dodaje, nije polovina.

“Njegoš je cjelina. Dovoljno je velik da u njemu niko ne mora brisati drugoga. I ko njegove stihove koristi da bi ponizio pripadnika drugog naroda ili druge vjere, nije uzvisio Njegoša, nego je njegovim imenom pokrio sopstvenu zlobu”, istakao je Bečić.

Njegoš je, ističe, planina.

“A planina nije kamen koji uzmete da biste ga bacili na komšiju. Njegoš je bio vladika bez mira i vladar bez raskoši. Vladao je siromašnom, opkoljenom i podijeljenom zemljom, ali je iz te zemlje govorio čovječanstvu. Nije imao uređenu državu, ali je stvarao državu. Nije imao velike škole, ali je napisao djela koja su ušla u najveće škole. Od kamena je stvarao prijesto. Od riječi zavjet. Od male Crne Gore veliku ideju. Znao je da nema čaše meda bez čaše žuči. Znao je da sloboda nije poklon, nego žrtva. Da narod bez pamćenja postaje masa, država bez časti teritorija, a vlast bez odgovornosti nasilje”, dodaje Bečić.

Tu gorku čašu, mnogo godina kasnije, ispijao je, ističe Bečić. i mitropolit Amfilohije.

“Došao je u vrijeme kada su mnoge svetinje bile zapuštene, kada je Crkva decenijama gurana na marginu, a čovjek učen da se stidi krsta, predaka i sopstvenog pamćenja. Obnavljao je hramove, manastire i duhovni život. Ali je, možda još važnije, obnavljao duhovnu kičmu sopstvenog naroda. A onda je doživio nešto što su rijetki arhijereji kroz istoriju morali doživjeti. Da Crkvu brani od odluka sopstvene države i od dijela sopstvenog naroda”, kazao je Bečić.

Prema njegovim riječima, to je najteži krst jednog vladike.

“Najteže je braniti se od ruke sa kojom dijelite pretke, kolijevke, jezik, groblja i sopstvenu zemlju. I kada su ga znali napadati nije prestajao da ih smatra svojima. Volio je i one koji su ga slavili i one koji su ga osporavali. Na zakon je odgovorio jevanđeljem. Na prijetnju molitvom. Na silu litijom”, dodao je Bečić.

Mitropolit Joanikije, dodaje on, nastavio je tamo gdje je mitropolit Amfilihije stao.

“Čuvao je crkvu od onih koji su željeli da je potčine, ali i od onih koji su željeli da je prisvoje. Znao je da Crkva može biti oslonac svakome, ali ne smije postati vlasništvo nikoga. Obojica su pokazali da se istinska duhovna veličina i briga o ljudima ne mjeri bliskošću sa vladarima, već hrabrošću da im se kaže istina”, istakao je Bečić.

Zato, poručuje, Crkva i vjerske zajednice moraju biti slobodne u svojoj misiji, a država pravedna u svojoj.

“Crkva ne smije biti partijski štab, ali ni država ne smije biti ideološki zatvor. Ko državu koristi protiv Crkve, nanosi štetu državi. Ko Crkvu koristi protiv komšije, nanosi štetu Crkvi”, ističe on.

Kao predlagač Njegoševog dana i predsjednik Skupštine Crne Gore kada je isti ustanovljen, danas, kaže, osjeća manje pravo na zaslugu, a mnogo veću obavezu.

“Obavezu da Njegoša ne svedemo na citat, a slobodu na riječ koju izgovaramo samo kada nama odgovara. Nijesmo ustanovili ovaj praznik da bismo jednom godišnje govorili o tome koliko je Njegoš bio veliki. Ustanovili smo ga da bismo jednom godišnje provjerili koliko smo mi mali i imamo li snage da budemo bolji”, kazao je Bečić.

Nemojmo se zato, poručuje, pitati kome pripada Njegoš.

“Pitajmo se pripadamo li mi njegovoj mjeri časti, slobode, istine i odgovornosti. Njegoš nam je ostavio riječ višu od vremena”, istakao je Bečić.

A naš zadatak je, kaže,da izgradimo Crnu Goru u kojoj nijedan vladika više neće morati da brani Crkvu od države, nijedan građanin državu od mafije, niti ijedno dijete svoje ime i pamćenje od nametnutog zaborava.

“To će biti Crna Gora dostojna Njegoša. Ne ona koja najglasnije izgovara njegovo ime, nego ona koja najdosljednije živi njegovu mjeru. Vječni pomen Petru II Petroviću Njegošu. Neka živi Crna Gora, dovoljno slobodna da pamti, dovoljno mudra da ne mrzi i dovoljno hrabra da odbrani i vjeru i zakon i sebe. Srećan 13. novembar, crnogorski praznik kulture, državni praznik i dan kada je rođen jedan od najvećih sinova naše jedine Crne Gore! Živjeli!”, poručio je Bečić.