Dvije izložbe, dva svijeta i priča o čovjeku. Šta ih spaja i kako ih čitati? Istoričarka umjetnosti Anastazija Miranović, prepoznaje srodnost senzibiliteta, ali i jasno uspostavljenu autonomiju dva iskaza, koje povezuju snaga geste, virtuoznost crteža i deformacija anatomskog oblika.
„Umjetnički dijalog oca i kćeri mogao bi se simbolički odrediti odnosom krika i dodira. Mišovi konji, izrasli iz arhetipskog dječačkog sjećanja, nose u sebi iskonski krik čovječanstva. Razjapljene čeljusti, razgoračene oči, napregnuta muskulatura i siloviti pokreti postaju metafore stradanja, otpora i borbe protiv otuđenja savremenog svijeta. Takođe, Marijine uznemirene, deformisane i grčevito pokrenute figure upućuju na unutrašnju dramu samospoznaje. Njene ruke, grle, stežu, pridržavaju i opipavaju, dodiruju tijelo, preuzimajući ulogu svojevrsnog egzistencijalnog preispitivačkog instrumenta. Ono što je kod Miša krik upućen svijetu, kod Marije je dodir usmjeren ka sebi. U međugeneracijskom preplitanju oca i kćeri ne treba tražiti jednostavnu liniju nasljeđivanja, već kontinuitet senzibiliteta koji se ostvaruju kroz razlike. Marija ne ponavlja očev ekspresionistički rukopis – ona pojedine njegove formalne i emocionalne pretpostavke preobražava u sopstveni likovni jezik. Njihova umjetnost nastaje na zajedničkoj teritoriji egzistencijalnog nemira, ali se razvija različitim egzekutivnim postupcima. Mišovi konji galopiraju kroz dramu svijeta, a Marijina tijela prolaze kroz dramu sopstva. Njih pokreće isti stvaralački poriv – potreba da se vidljivim iskaže nevidljivo, da se kroz grč, pokret, krik ili dodir dospije do suštine – do istine o čovjeku“, kazala je Miranović, koja je otvorila izložbu.
Ime Miša Vemića odavno se izgovara i van Crne Gore. Njegov konj nije životinja, već krik, protest protiv svega negativnog u okruženju. Prvi put ga je nacrtao kao dječak, a ta tema dalje ga intezivno zaokupira.
“Svaka izložba koju umjetnik priredi je u stvari autoportret. Preko figure konja pokušavam da izrazim sve svoje porive, sukobe sa sobom i svijetom, da preko vriska, protestujem za sve negativno u našem okruženju. To je moj način da izrazim vlastito nezadovoljstvo i pokušaj da nešto promijenim. A to je moguće samo preko publike koja će opservirati moje radove i htenja u umetničkom smislu”, pojasno je autor izložbe „Snovi koji su me probudili / Odjek neizgovorenog“.
Izraz Marije Vemić Abramović okrenut je unutra, ka emocijama i istraživanju sopstvenog identiteta. Figure iz ciklusa „Dodir sebe“ nemaju ni ambijent ni pozadinu, samo vlastito tijelo i ruke koje ga drže.
„Bavim se tumačenjem čovjeka, pokušavam da ga ogolim, da prikažem emocije i različita stanja kroz koje prolazi. U rukopisu i motive dosta se razlikujem od oca, ali postoje sličnosti, jer oboje slikarski pričamo o uticaju emocije na čovjeka. Ta emocija kod mene proizvodi drugačiji naboj, a oboje nastojimo da prenesemo upravo taj naboj posmatračima”, kazala je ona.
Marija je odrasla u očevom ateljeu, pa su je godinama poredili s njim. Za oboje crtež je okosnica, ali ono što ih zaista spaja nije stil, nego energija.
“Pun sam ponosa i poleta, jer je neopisivo lijep osjećaj izlagati sa kćerkom. Spona u našem umjetničkom djelovanju je energija. Marijina postavka ima naziv „Dodir sebe“, kojom dodiruje sebe kroz čovjekovu figuru, dok ja kroz temu konjskog bića, dodirujem svoju unutrašnjost i emocije. Mislim da je Marija Vemić Abramović, svojim radom, možda, prevazišla moju umjetnost”, poručuje Mišo Vemić.
“Očev rad je uticao na mene, tako što sam negdje, nesvesno provukla neki rukopis, sličan njegovom, prije svega mislim na crtež. Ne ustručavam da iskažem svoje mišljenje o nekom njegovom radu, a tako je i obrnuto. To je dobro za oboje, jer postičemo nova razmišljanja tokom procesa rada“, kazala je autorka postavke“Dodir sebe”.
Mišo Vemić ima 57 samostalnih i više stotina kolektivnih izložbi u Crnoj Gori i inostranstvu. Marija Vemić Abramović 13 samostalnih i 25 grupnih, kod nas i u regionu.
Dvije generacije, dva rukopisa, i ista potreba: da se vidljivim iskaže ono što se ne može izgovoriti. Krikom ili dodirom.











