Upozorio je da bi neriješeni sporovi mogli ugroziti evropski put Crne Gore, ali i da promjene u Srbiji predstavljaju pozitivnu vijest za region.
Kako tumačite odluku Hrvatske da blokira zatvaranje poglavlja 15, koje se odnosi na energetiku, nakon što su ranije u fokusu bili Morinj, brod „Jadran“ i Prevlaka?
Ovaj problem ima dvije strane – hrvatsku i crnogorsku. Hrvatska koristi mehanizam koji joj je na raspolaganju kao članici Evropske unije, dok Crna Gora snosi posljedice dugogodišnjeg nečinjenja i neozbiljnog odnosa prema otvorenim pitanjima. Da se država ranije ozbiljnije bavila tim problemima, oni možda ne bi bili riješeni, ali bi situacija danas bila manje komplikovana.
Lekić smatra da je Hrvatska pažljivo planirala svoj pristup i prepoznala prostor koji je nastao zbog odsustva jasne državne politike u Crnoj Gori. Godinama se javnosti predstavljalo da sve ide dobro i da komisije rade, iako, kako ističe, konkretnih rezultata nije bilo. Zbog toga Crna Gora sada plaća cijenu neodgovornog odnosa prema problemima koji dugo traju, a situacija bi mogla postati još ozbiljnija.
Gdje je, prema Vašem mišljenju, prestala diplomatija između dvije države i da li Hrvatska zloupotrebljava svoje članstvo u Evropskoj uniji?
Lekić smatra da Hrvatska koristi mehanizam koji joj omogućavaju pravila Evropske unije, ali upozorava da dvije susjedne države imaju mnogo razloga da održavaju dobre odnose. Zbog toga, kako kaže, ne bi bilo dobro da se u Crnoj Gori razvije antihrvatska atmosfera.
On ističe da je riječ o politici hrvatske vlade, koju opisuje kao desnu i nacionalnu, a koju pojedini analitičari nazivaju i nacionalističkom. Prema njegovoj ocjeni, iza pojedinih zahtjeva često se nalaze konkretna materijalna pitanja – teritorijalna i finansijska – iako se ona u javnosti predstavljaju kao civilizacijska pitanja. Lekić zato upozorava da se ne treba zadržavati samo na terminima poput „zloupotrebe“, već sagledati suštinu zahtjeva i posljedice koje oni mogu imati po Crnu Goru.
Može li se pitanje Prevlake riješiti prije ulaska Crne Gore u Evropsku uniju i da li bi međunarodna arbitraža ili Međunarodni sud pravde bili mogući načini za njegovo rješavanje?
Lekić smatra da je neuspjeh već veliki, jer je Crna Gora ovakve opcije trebalo da razmatra mnogo ranije, prije petnaestak godina. Umjesto ozbiljne pripreme i pregovora, javnosti su, kako ocjenjuje, godinama upućivane optimistične poruke da sve ide u dobrom pravcu i da nema razloga za zabrinutost.
Sadašnja situacija je, prema njegovim riječima, gotovo dramatična, jer bi mogla dovesti u pitanje ulazak Crne Gore u Evropsku uniju. Mogućnost obraćanja Međunarodnom sudu pravde ne bi trebalo samo pominjati u televizijskim nastupima ili javnim izjavama, već je potrebno konkretno pripremiti pravne i političke korake. Lekić smatra da bi Vlada i državni sistem morali ozbiljno da analiziraju uzroke problema, dosadašnje propuste i mogućnosti za njegovo rješavanje, kao i da utvrde ko snosi odgovornost.
Može li neriješeni bilateralni spor sa Hrvatskom zatvoriti vrata Evropske unije Crnoj Gori, uprkos podršci evropskih članica njenom pristupanju?
Lekić ističe da Evropska unija ima interes da Crna Gora napreduje ka članstvu i da prepoznaje pozitivne rezultate reformi. Ipak, upozorava da evropska politika nije zatvoren i unaprijed zagarantovan proces, posebno imajući u vidu unutrašnje probleme Unije i teškoće u donošenju zajedničkih odluka.
Prema njegovoj ocjeni, pojedine države koje nijesu naklonjene proširenju mogle bi da iskoriste spor Hrvatske i Crne Gore kao argument protiv prijema novih članica. Njima, kako objašnjava, ne mora nužno smetati sama Crna Gora, već mogućnost da nove članice dobiju pravo veta u sistemu koji već ima probleme sa blokadama. Zato smatra da je neophodno ozbiljno shvatiti trenutnu situaciju i prestati sa propagandnim predstavljanjem evropskog puta kao unaprijed završenog posla.
Govoreći o dosadašnjem odnosu crnogorskih zvaničnika prema Hrvatskoj, Lekić izdvaja ministra odbrane Dragana Krapovića kao primjer čvršćeg stava, navodeći da je takav pristup bio uvažen i na hrvatskoj strani. Istovremeno, smatra da je hrvatska politika ohrabrena atmosferom u Crnoj Gori i odnosom dijela vlasti prema otvorenim pitanjima.
Na pitanje da li postoje granice do kojih Crna Gora ne bi smjela da ide u nastojanju da postane članica EU, Lekić odgovara da mora postojati granica u trpljenju. Ne radi se, kako ističe, samo o ustupcima već i o odnosu koji može prerasti u ponižavanje države i njenih građana. Zalaže se za kulturan dijalog sa Hrvatskom, ali i za mnogo čvršći pristup crnogorske strane, jer smatra da do sada nije bilo dovoljno odlučnosti.
Kakve posljedice političke promjene u Srbiji mogu imati na Zapadni Balkan, evropske integracije i odnose sa Crnom Gorom?
Lekić ocjenjuje da su događaji u Srbiji pozitivna vijest. Posebno je pohvalio građane koji su, kako kaže, pokazali snagu da zatraže promjenu vlasti nakon 14 godina, bez obzira na to što politička lista koja je dobila podršku javnosti još nije dovoljno profilisana.
Smatra da bi promjene u Srbiji, ukoliko se proces bude odvijao na normalan način, mogle imati pozitivan uticaj i na odnose sa Evropskom unijom, koja je tu zemlju u prethodnom periodu marginalizovala. Lekić podsjeća da je nakon raspada Jugoslavije postojala ideja o integrisanju regiona u Evropsku uniju kroz zajednički pristup. Ocjenjuje da je EU tada propustila priliku da vodi dosljedniju politiku prema regionu, umjesto podjele na „dobre i loše momke“.
Ipak, smatra da će dalji efekti promjena u Srbiji zavisiti od političkog djelovanja nove vlasti.
Kakva će biti pozicija Evrope u novoj geopolitičkoj realnosti, nakon susreta lidera SAD-a, Rusije i Kine, i kakve posljedice to može imati za male države poput Crne Gore?
Govoreći o susretu lidera velikih sila u kineskom Šenženu, Lekić je ocijenio da je pozitivno što najmoćnije države razgovaraju o strateškoj i ekonomskoj saradnji, umjesto da međusobno prijete sukobima. Ipak, smatra da Evropa ostaje izvan najvažnijih međunarodnih tokova.
Ukazuje na to da se u evropskim medijima sve češće govori o marginalizaciji Evrope i njenom slabljenju na međunarodnoj sceni. Kao jedan od pokazatelja složenih odnosa navodi i činjenicu da Evropska unija ima sankcije i prema Rusiji i prema Kini, dok su obje države učesnice samita u Šenženu.
Lekić ne očekuje da će sam susret velikih sila imati neposredne posljedice po Crnu Goru, ali upozorava da je Zapadni Balkan i dalje prostor neriješenih i odloženih konflikata. Smatra da bi promjene u međunarodnim odnosima i položaju Evropske unije mogle posredno uticati i na region.
Može li se dogoditi da Crna Gora ispuni sve tehničke uslove za članstvo, a da se zbog promijenjenih geopolitičkih okolnosti i politike proširenja na kraju ne pridruži Evropskoj uniji?
Lekić ne isključuje takav scenario. Smatra da Crna Gora treba da nastavi sa ispunjavanjem tehničkih uslova i zatvaranjem pregovaračkih poglavlja, ali upozorava da je članstvo na kraju i politička odluka svih država članica.
Čak i ako Crna Gora završi tehnički dio pregovora, jedna država može odlučiti da ne podrži njeno pristupanje. Zato smatra da vlasti ne bi smjele da se oslanjaju isključivo na optimistične prognoze o ulasku 2028. godine, već da moraju razviti i alternativne scenarije.
„Ima još dosta posla i još neizvjesnosti“, zaključio je Lekić, poručujući da je potrebno istovremeno raditi na zatvaranju poglavlja i pripremati se za moguće političke prepreke na putu ka članstvu.











