jedan od najpoznatijih srpskih glumaca, preminuo 2017.

Zašto Ljubiša Samardžić nije sahranjen u Aleji zaslužnih građana: Legendarni Smoki pred kraj imao samo jednu želju

Ljubiša Samardžić bio je jedan od najpoznatijih srpskih glumaca, reditelja i producenata, koji je obilježio eru Jugoslovenskog filma. Bez njega gotovo je bilo nemoguće zamisliti neko ostvarenje, a replike koje je izgovarao i danas se ponavljaju.
Ljubiša Samardžić kao Šurda, Foto: Printscreen/YT

Legendarni Šurda, Boško s Petlovog brda i tata na određeno vreme rođen je u Skoplju 19. novembra 1936. godine, u porodici rudara, koji su radili u rudniku uglja “Jelašnica” kod Niške Banje.

Imao je nadimak Smoki, a za svoj rad nagrađen je brojnim priznanjima. Njegova životna priča podjednako je intrigantna, a neki bi rekli i filmska.

Gubitak oca

Ljubiša je rođen u rudarskoj porodici, a djetinjstvo je proveo u siromaštvu.

“Otac Drago, radio je u rudniku “Jelašnica”, pet kilometara od Niške Banje u kojoj smo živjeli. Bio je jamski tehničar i svaki dinar male plate krvavo je zarađivao. Težak rad narušio mu je zdravlje i, 1948. umro je. Ostali smo samo sa minimalnom, porodičnom penzijom, od koje se, kako se onda govorilo, nije moglo ni umrijeti, a kamo li živjeti…

Majka je na sve načine pokušavala da se zaposli, ali bez ikakvog uspjeha. Počela je da preprodaje stvari, da štrika i da nas od te zlehude zarade izdržava – rekao je 1973. godine za TV novosti, a prenio je Yugopapir.

Rano je ostao bez oca, ali nikada nije prestajao da se divi svojoj majci, koja mu je bila najveća podrška, iako je imala mizernu rudarsku penziju.

“Sa devet godina, koliko sam imao kada je otac umro, osjetio sam svu težinu nemaštine i kako sam postajao stariji, sve više sam želio da malo pomognem majci da, nekom usputnom zaradom, povećam kućni budžet.

Radio sam, preko školskog raspusta, kod ujaka koji je imao radnju za popravku pisaćih mašina, bio sam portir u hotelu „Srbija“… Sve to pomagalo je, ali nedovoljno”, govorio je glumac.

Djetinjstvo u siromaštvu

Teško djetinjstvo naučilo ga je da je rad jedino sredstvo i način života, te da je neophodno da se poštuje svaki posao.

“Onda se majka, snalažljiva kako ju je priroda sazdala, sjetila da bi mogla da otvori poslastičarnicu. U to vrijeme, u Niškoj Banji radila je samo jedna, što je, preko ljeta naročito, kada su dolazili gosti, bilo nedovoljno. Počela je da priprema, pored sveg posla koji je imala, majstorski ispit.

Zahvaljujući razumijevanju jednog inženjera koji je poznavao našu situaciju i znao da je to jedini način da se prehranimo, ispit je odmah položila. Dobila je majstorsko pismo i u Milenkovićevoj palati, u stvari u hotelu „Partizan“, našla je lokal…

Mogli smo da počnemo sa radom…

U novom poslu, ja sam dobio ulogu glavnog fizikalca, glavne radne poluge. Igra sa drugarima, Borom Japancem, Đokom Ćuretom, Batom Šonom, Jugom Sirdljugom, pikanje lopte na Grčkoj livadi, kupanje na Ženevi, tako smo zvali plažu na Nišavi, prorijedilo se.

Kako bi pomogao porodici, odlučio je da se uključi u posao, te je svakog dana donosio led.

“Svakog jutra skupljao sam prazne džakove i polazio u „Albatnicu“, kilometar i po udaljenu od Građanske bolnice u Nišu, po table leda.

Tovario sam ih na leđa, uvijene u džakove i nosio do tramvajske stanice. A tu, na stanici, čekale su me nove muke. Trebalo je ili prošvercovati led u tramvaj, ili naći konduktera dovoljno mekana srca koji bi mi dozvolio da uđem.

Ovi drugi bili su mnogo ređi, tako da sam redovno švercovao led. Naravno, led bi zbog vrućine u tramvaju brzo počeo da se topi i moji paketi su uskoro postajali mali izvori iz kojih su po tramvajskom podu, između letvica, tekli prljavi potočići”, rekao je.

Nisam volio da se tučem

Mladalačkog bunta mu nije nedostajalo, te su ga prozvali razbojnikom, ali nije volio da se tuče.

“Putnici su protestovali, kondukter je zaustavljao tramvaj, a kada bi naišla i kontrola – dolazilo je, Boga mi i do žustrih rasprava pa i tuča…

Ne, nisam volio da se tučem… Pa ipak, bio me je glas da sam pravi razbojnik. Upisao sam se, u to vrijeme, čak i u boksersku školu, kod Brace Lozanovića, boksovao sam u drugoj ekipi, u poluteškoj kategoriji, a čest sparing partner bio mi je današnji direktor Lutkarskog pozorišta u Nišu, Cvetičanin.

Poznat po jakom udarcu, često sam dobijao nezahvalnu ulogu vratara na igrankama, u stvari „čistača“ čiji je posao bio da zavodi red i mir, da dijeli pravdu kavgadžijama. Ponekad sam morao nekoga i da nokautiram”, govorio je umjetnik.

Velika podrška su mu bili prijatelji, koji su ga redovno čekali na stanici i pomagali mu da utovari ploče leda u tramvaj.

“Kada danas, sa ove distance, čitavo to stanje analiziram, shvatam da je taj moj bunt, to moje impulsivno reagovanje bilo posljedica situacije u kojoj smo se nalazili ja i moja porodica. To nije bunt protiv ljudi, nego protiv uslova u kojima sam, rođenjem i sticanjem nesrećnih okolnosti, bio osuđen da živim.

Bilo kako bilo, uz tuču i svađu, ili bez njih, tek ploče leda su svakodnevno stizale na posljednju tramvajsku stanicu. Tamo su me, obično, čekali moji drugari i pomagali da ih prebacim do poslastičarnice. Onda su oni odlazili, na Grčku livadu ili Ženevu, a ja sam počinjao da pravim sladoled”, prisjetio se Smoki.

Kako je vrijeme prolazilo porodični biznis se razvijao.

“Pamtim to bakarno kazanče, oko koga sam stavljao izlomljeni led prethodno dobro nasoljen, tu smjesu koja je tek uz mnogo moga znoja postajala sladoled…

Kada bih sve pripremio, počinjao sam da okrećem točak čiji su se okreti prenosili na žljeb, a sa ovoga na to bakreno kazanče i jednu šipku u njemu koja je miješala smesu.

Miješanje sladoleda obično je počinjalo u deset i trideset a završavalo se u podne da bismo, popodne, imali svežu robu …

Majka je riješila da razvije posao. Pored kolača, sladoleda i limunade, počeli smo da pravimo i prodajemo i kiflice, mleko, bijelu kafu … Sve to rečeno je kod kuće koja je bila podosta udaljena od poslastičarnice tako da smo, sestra, mali brat i ja, svakog jutra vukli kroz park kante, tepsije, lonce sa nečim …

Naš dan počinjao je vrlo rano, bili smo na nogama već u šest časova, u vrijeme kada su naši vršnjaci uveliko spavali … Već u devet bio sam umoran i pospan … Pa ipak, živjelo se. Para je bilo ne mnogo, ali više nego ranije kad smo svi bili bez posla”, objasnio je tada glumac.

On je iz bijede u kojoj je živio uspio da izvuče samo najbolje, te da nikada ne skrene s pravog puta, puta koji ga je učinio jednom od najvećih legendi koju je srpska kinematografija imala.

“Ja sam u stvari čovjek iz rudarske porodice, koji smatra da je taj rudarski hljeb zaista težak. Znam da sam kao dijete upamtio nešto veoma značajno, a to je poštovanje čovjeka po svaku cijenu i požrtvovanje za svakoga. Uvijek sam u igru unosio srce i iskrenost, želeći po svaku cijenu da mi se to vrati. Na sreću, ta moja iskrenost je bila presudna da imam veliki, ogroman kredibilitet autora i kod kolega”, govorio je Samardžić.

Koliko padeža znaš?

Glumca težak život nije spriječio da upiše glumu, a u jednom intervjuu, na šaljivo pitanje novinara koliko padeža je znao kad je otišao na studije u Beograd,Smoki je, takođe na šaljiv način, odgovorio: “Četiri”.

Ovaj odgovor nasmijao je sve prisutne, jer je priznao da je za ostala tri saznao kada je došao u Beograd.

Šira publika upamtila ga je po nadimku Smoki, koji je dobio zbog uloge. Samardžić je u ostvarenju slovenačkog reditelja Bostjana Hladnika igrao jednog od dvojice drugara na ljetovanju koji sreću djevojku (Milena Dravić) samo u kaputu i bikiniju koja tvrdi da su joj ukrali novac i odjeću dok se kupala.

Ona im se pridružuje, pomalo se ljubakajući sa obojicom, dok oni počinju da kradu zbog nje. Četiri godine kasnije Samardžić je ponovio ovu ulogu i u TV seriji “Smoki”.

Odigrao je više od sedamdeset filmova različitih žanrova, tokom gotovo trideset godina, glumio je glavne i sporedne uloge. Pored mnogobrojnih nagrada, za životno djelo dobija nagradu AVNOJ (1988), nagradu “Pavle Vuisić” (1995) i nagradu Akademije “Ivo Andrić” (2005) za uloge u jugoslovenskoj kinematografiji.

Porodica

Ljubiša Samardžić preko 50 godina bio je u braku sa Mirjanom koja je devet godina bila mlađa od njega, a jednom prilikom otkrio je i kako su se upoznali:

“Upoznao sam je na Bledu gdje sam služio vojsku, a ona došla sa porodicom na ljetovanje. Bilo joj je 17 godina, meni 26. Kad sam shvatio da ispred sebe imam inteligentnu osobu koja u meni pokreće ljubav i strast, pokušao sam da je osvojim svim silama. Bilo je teško jer je ona smatrala da su glumci boemi. I njen djeda, protojerej sremsko-mitrovačke crkve, govorio joj je: “Jao, dijete. Pa gdje glumac?” Ali, voljom, upornošću i ljubavlju uspio sam da je osvojim”, izjavio je Samardžić koji je opisao romantične detalje iz njihovog bračnog života:

I tako dvije godine. Vjenčali smo se 3. jula 1966, zatim smo dobili Dragana i Jovanu. I sve ovo vrijeme ona me osmjesima ispraća i dočekuje. Mira je stub kuće, moj oslonac i velika pomoć u realizaciji svih filmova i serija. Kakva je naša veza danas, poslije toliko godina, rječito govori naše buđenje, kada se utrkujemo ko će prije da donese jutarnju kafu u krevet. Uz izležavanje i gustiranje kafe, i vijesti od kojih nam se diže kosa na glavi, razmjenjujemo misli uz najčešće suprotne stavove i komentare. Ta nesvakidašnja ljubav, prisnost, poštenje, ta brižnost, to je samo naše”, govorio je slavni glumac.

Smrt sina

Godine 1990. Siniša i njegov sin Dragan, koga su zvali Gaga, osnovali su producentsku kuću “Cinema Design”. Poslovni zalet prekinula je Draganova teška bolest. Gaga je preminuo u 34-oj godini života od leukemije sa kojom se čitava porodica Samardžić borila do posljednjeg momenta njegovog života.

“Sve smo učinili da pobijedimo tu opaku bolest. Supruga Mira stalno se brinula o njemu, a ja sam danonoćno radio, snimao i slao novac klinici u Londonu. Da sam dopustio da me bol sruši, možda se nikad ne bih latio režije “Nebeske udice”. Svjestan sam da je moja priroda hazarderska, neukrotiva, da nosi rizik, ali bio sam siguran da ću svojim instinktom i upornošću snimiti ozbiljan film o bombardovanju Beograda onako kako sam ga ja doživio. Bombardovanje je pogoršalo stanje našeg sina, a i briga o njegovo dvoje male djece uvela nas je u novu agoniju.

Za našu kuću najveća nagrada ovom filmu nije bilo ni učešće na Berlinskom festivalu 2000, ni njegova prodaja velikim svjetskim televizijskim centrima, nego trenutak u kojem je naš bledunjavi sin, poslije prve projekcije, sve to predvidio i iz kreveta nam ponosno šapnuo: “Film će ti ući u takmičarski program Berlina”, – rekao je Ljubiša kog je smrt sina slomila, povodom premijere pomenutog ostvarenja i dodao:

“Kad je Gaga odlazio, mislio sam da neću izdržati i da će mi uskoro doći kraj. Mira me prenula i trgnula, jer je bila svjesna da sam moralno pao, smršao, izgubio volju za bilo čime. Govorila mi je: “Čovječe, život je smrt, upamti to! Nastavi da radiš jer ćeš u tome naći smisao opstanka”. Bila je u pravu. Šteta što nije završila psihologiju”, otkrio je čuveni Ljubiša.

Po sopstvenoj želji Ljubiša Samardžić je kremiran i njegova urna nije položena u Aleji zaslužnih građana, već u porodičnoj grobnici pored sina Dragana Gagija Samardžića.

Ljubiša Samardžić preminuo je u Beogradu, 8. septembra 2017. godine, u 81. godini.

“Do poslednjeg dana sam sa njim šetala i brinula se o njemu na jedan poseban način. Kada brinete o nekom sa ljubavlju, onda to nije nešto što bi se moglo opisati. Možete da mislite samo kako izgleda kada neko odlazi, a vi ne znate šta u tom trenutku da radite. I gledate kako odlazi neko koga volite 53 godine. Predosjećala sam, to je izgledalo tako. Sin nam je umirao na sličan način. Ljubiša je bolovao dugo i smrt nije došla iznenada. To je jedna agonija koja je trajala”, rekla je Ljubišina supruga Mirjana.

Po sopstvenoj želji glumac je kremiran i njegova urna nije položena u Aleji zaslužnih građana, već na drugom dijelu groblja. Ljubiša je na samrti imao jednu želju, koju mu je porodica ispunila, a to je da počiva u porodičnoj grobnici, pored sina Dragana Gagija Samardžića. Ispraćen je uz pjesmu “A, sad adio”.

Podijelite članak
guest
0 Komentara
Najstariji
Najnoviji Popularni
suđenje navodnoj kriminalnoj grupi ljuba milovića i milete ojdanića

FOTO – Arkan traži da sud sasluša Šćepanovića i Šaranovića

“Šćepanović i Šaranović treba da budu saslušani zbog više neistina o meni koje su javno iznijeli i obmanjivanja javnosti i...
13:10
ZAKAZAN POČETAK sUĐENJA bivšem ministru odbrane i dvojici njegovih tadašnjih kolega

“Čime sam ja ovo zaslužio” – Bošković pred sudom 25. novembra

Postupak protiv Boškovića i njegovih bivših kolega, nekadašnjeg načelnika Službe za finansijsko poslovanje i državnog sekretara u Ministarstvu odbrane, Marka...
07:00
Specijalno državno tužilaštvo OKONČALO JOŠ JEDAN IZVIĐAJ

Treća optužnica – SDT: Čađenović kriv za zastaru, pet godina ništa nije preduzeo

"Okrivljenom se optužbom stavlja na teret da od 2016. do 2021. godine, kao specijalni tužilac, nije obavljao svoje službene dužnosti...
14:12
čitanjem skaj poruka nastavljeno suđenje navodnoj kriminalnoj grupi ZORANA LAZOVIĆA

“Reci ti Saši da ćemo sve uradit’ samo da ovog Jovicu svežemo”

Stariji Lazović je optužen da je formirao kriminalnu grupu čiji članovi su, tvrdi specijalni tužilac Miloš Šoškić, postali penzionisani glavni...
12:28