Na prvi pogled uobičajena proljećna noć u centru Podgorice. U blizini Trga nezavisnosti – smijeh djece, razgovori tinejdžera i uobičajena vreva. Ali, tik uz izloge i svjetla, tri improvizovana ležaja prekidaju uobičajnu sliku svakodnevice. Za trojicu muškaraca koji su u potrazi za poslom stigli iz Albanije, centar grada postao je mjesto privremenog boravka. Slika na koju Podgoričani nisu navikli.
Na svega nekoliko stotina metara dalje – druga lokacija, ali slična slika. U Njegoševom parku, na betonskom platou, sklonjen od pogleda koliko je to moguće, noći provodi jedan turski državljanin.
I dok jedni okreću glavu, mladi koji ovdje provode vrijeme pokazuju drugačiju reakciju. Kažu – straha nema, ali ima tuge.
„Oni su često ovdje ali nije nas strah, ne smetaju nikome tako da je sve u redu“, istakli su.
Kako izgleda noć na betonu – znaju samo oni. Već sa prvim jutarnjim satima, grad briše tragove njihove prisutnosti. Podgorica nastavlja svojim tempom – užurbano i glasno, kao da se ništa nije dogodilo. Među građanima – podijeljena mišljenja. Dok jedni tvrde da Podgorica još nije suočena sa razmjerama beskućništva kakve bilježe veliki zapadni gradovi, drugi podsjećaju da problem postoji – i da se ne može mjeriti poređenjima, već rješavati konkretnim akcijama.
Danas je ovo mjesto opet prazno ali dok Podgorica nastavlja da živi, postavlja se pitanje, kada će upravo centar grada, za nekoga opet postati jedino sklonište.
