Djevojka iz Vukovaca je primjer kako se marljivim radom i nevjerovatnom odlučnošću može stići do visina. Od nje je bilo talentovanijih igračica u crnogorskom rukometu, biće ih i ubuduće, ali niko nije imao njene radne navike.
Zbog toga se i vinula u visine i sa „lavicama“ bila prvakinja Evrope i olimpijska vicešampionka 2012. godine, a deceniju kasnije se oprostila od nacionalnog tima bronzom na šampionatu Starog kontinenta, čiji je jedan od domaćina bila i Crna Gora.
Za 21 sezonu u Ligi šampiona je osvojila jednu titulu – sa Đerom 2013. godine, bila najbolji strijelac u sezoni 2019/2020, a uzela je i pregršt drugih trofeja u dresovima Budućnosti, Vardara, ĆSM Bukurešta, Kastamonua i na kraju Krima.
Jovanka se na Instagramu oprostila od rukometa, uz fotografije iz djetinjstva i karijere.
Прикажи ову објаву у апликацији Instagram
„Ova djevojčica je jednom sanjala… danas se s ponosom oprašta, znajući da je živjela svoj san”
„Gledam ovu sliku i vraćam se u djetinjstvo. Vidim malu djevojčicu sa loptom u rukama, u očima joj sjaj, u srcu beskrajna ljubav prema igri. Nije znala šta je sve čeka, nije znala koliko će puta pasti, koliko će puta zaplakati od bola, ali ni koliko će puta zaplakati od sreće. Znala je samo jedno – da nikada neće odustati i da je rukomet njen život!
Danas sam na kraju nevjerovatnog puta. Posljednja utakmica u Ligi šampiona je bila više od meča. Bila je to retrospektiva mog života, svih 26 punih godina u kojima sam živjela za rukomet, za tim, za pobjede, za onaj neopisivi osjećaj kada lopta pogodi mrežu. Svaki aplauz, svaki zagrljaj, svaka suza na kraju – to je ono što ću nositi zauvjek sa sobom!
Gledajući tribine, gledajući vas mama i tata, osjećala sam svaku emociju – radost, ponos, ali i tugu, jer znam da je ovo posljednji ples na najvećoj sceni! Ipak, više od tuge u srcu je zahvalnost!
Zahvalna sam što sam imala priliku da 21 godinu zaredom budem dio najveće rukometne elite, da nosim ponosno dresove klubova za koje sam igrala i borim se do posljednjeg daha. Zahvalna sam svim saigračicama, trenerima, navijačima širom svijeta koji su bili dio mog puta!
Posebno hvala mojoj porodici za sve ove godine i sve što smo prošli zajedno!!!
Iako skidam dres i ostavljam parket, rukomet će uvijek biti dio mene!
I najvažnije, hvala onoj maloj djevočici.
Hvala što je imala hrabrosti da sanja i ide putem koji je bio sve samo ne lak. Hvala joj što je vjerovala da može! Jer, danas sa suzama u očima i osmjehom na licu, mogu da joj kažem – USPJELE SMO!!!
