Njihove riječi nisu samo sjećanja – one su tiha opomena da je nekada život imao sporiji ritam, dublji smisao i toplinu koja se prenosila s koljena na koljeno. U njihovim očima i danas se prepoznaje snaga ognjišta i nepokolebljiva vjera u porodicu kao najveću svetinju. Priča koja slijedi, nažalost, sve je rjeđa u Crnoj Gori, ali raduje činjenica da i danas postoje domovi u kojima “lete bijele pčele” i u kojima se, uz tišinu večeri, još može čuti zvuk gusala, u kojima se poštuju preci, a potomci uče da pamte ko su i odakle su.
Jedna od takvih priča vezana je za Milku Mirković, rođenu 1928. godine u banjskom selu Šljeme, koja je prije mjesec zakoračila u 99. godinu života. Skoro čitav jedan vijek stao je u njene blage poglede i mirne riječi. Kćerka je Đorđa Mašutovog Koprivice i unuka Staniše Lazarevog, junaka Bitke na Grahovcu, dok joj je baba Đurđa rodom od Kovačevića sa Vilusa, unuka vojvode Luke Vukalovića.
Sjećajući se porodičnih korijena, Milka priča da su se njeni roditelji, Đorđe i Stana, rođena Milatović, upoznali 1924. godine u manastiru Ostrog.
“Dvije godine kasnije, svatovi su iz Banjana, na konjima, došli u Daboviće ispod Ostroga i odveli mladu u njen novi dom na Šljemenu. Put dug više od stotinu kilometara bio je tada dokaz odlučnosti, ali i poštovanja običaja. Moj otac Đorđe bio je vrstan majstor, posebno u izradi umjetničke bravarije, a zajedno sa bratom Petrom radio je i na Ostroškom manastiru”, priča baka Milka za “Dan”.
Kao najstarije dijete u porodici sa osmoro djece, odrastala je uz braću i sestre – Koviljku, Blaža, Radmilu, Radojicu, Ružu, Vukašina i Velja. U tom domu učila se skromnosti, strpljenju i poštovanju, vrijednostima koje su je pratile kroz čitav život.
Godine 1947. udala se za Sima Jovanovog Mirkovića iz sela Macavare u Banjanima. Nekoliko godina kasnije nastanili su se u Velimlju, gdje je Simo radio kao službenik i trgovac. Izrodili su četvoro djece – Ružu, Draga, Cmilju i Vesa. Njihov dom bio je otvoren za sve – posebno za djecu iz šire porodice, o kojima su brinuli dok ne završe osnovnu školu.
Posebnu pažnju Milka je posvetila suprugovoj tetki Mari, o kojoj je brinula do njene smrti u 105. godini. Od 1967. godine živi u Nikšiću, u Kličevu, gdje je porodica sagradila kuću koja je postala utočište za mnoge.
Prema kazivanju komšija i rodbine, Milka nikada nije povisila glas, niti izgovorila tešku riječ. Njena smirenost bila je oslonac drugima, a njena tišina često snažnija od glasnih savjeta. Iako je prije šest decenija ostala sa jednim bubregom i više puta bila na ivici smrti, i danas je pokretna i sposobna da samostalno živi.
Rijetko je, kažu, sresti čovjeka sa tolikim poštovanjem prema svima – ženu koja ustaje svakom djetetu, koja ispraća goste stojeći na kućnom pragu dokle joj pogled doseže vidik. U tom gestu staje čitava njena životna filozofija: dati, a ne tražiti, i voljeti bez mjere.
“Rado me posjećuju sve generacije mojih potomaka i moga roda. U Nikšiću imam dosta rodbine”, kaže Milka, podsjetivši da je 2001. godine zauvijek ostala bez supruga Sima sa kojim je, kako kaže, uprkos brojnim teškim trenucima, imala divan brak, ispunjen srećom, uzajamnim razumijevanjem i dubokim poštovanjem.
Danas je okružena ljubavlju djece, unučadi, praunučadi i dvoje čukununučadi.
“Kada vidim mojih osmoro unučadi, trinaestoro praunučadi i za sada dvoje čukununučadi, ja sam srećna žena. Moram biti i Bogu zahvalna – dočekala sam nešto što malo ljudi doživi, a to su “bijele pčele”. Imam unuče od unučeta”, ističe Milka Simova Mirković, sa blagim osmijehom koji govori više od riječi.
Ona i dalje okuplja potomstvo bratstava Mirković, Koprivica, Đedović, Miljanić i Mićović, ostajući živi podsjetnik na vrijeme kada su porodica, čast i riječ bili temelj života.
