Za Tamaru Piletić, profesoricu književnosti, čitanje nije samo navika niti svakodnevna rutina već način života. Sada kada se često žuri i zaboravlja da se zastane, ona bira da se zadrži, nad knjigom, nad mišlju, nad značenjem. Rođena sa izraženim osjećajem za riječ i sliku, Tamara je još od ranih dana pokazivala posebnu osjetljivost prema svijetu koji je okružuje, svijetu ispunjenom značenjima, simbolima i tihim pričama koje čekaju da budu procitane.
“Otac mi je bio niz godina profesor književnosti Gimnaziji, đaci ga pamte, imao je širinu i ljudskost prije svega koja je neopodna za učionicu a bogami i dobrotu. Treba da je dobar čovjek u učionici da bi bio predavač, čovjek koji je naklonjen svim đacima. Kroz njega sam bila suočena sa knjigama stalno i bila sam u tom ambijentu”, kazala je profesorica.
Ona je ispričala da je cijela porodica bila vezana za knjigu.
“Kao što đacima kažem, ako vi roditelje nemate koji će vas da podrže ne može samo škola. Treba da podržavaju i roditelji i škola”, istakla je ona.
Svoj akademski put gradila je u Beogradu, gdje je studirala književnost, ne produbljujući samo znanje, već i razumijevanje čovjeka, jezika i umjetnosti. Govoreći o tim danima, prisjeća ih se kao vremena velikih izazova, ali i ličnog rasta. Ne krije da je bilo trenutaka treme i nesigurnosti, posebno na početku, kada se suočavala sa novim sredinama i visokim očekivanjima.
“Ja sam imala veliku tremu, mislim da me ona blokirala skroz. Meni je bila parola moram sa spiska sve knjige da nađem”, dodala je.
Navela je da je knjiga najveći prijatelj.
“Ona je osnova svega, u njoj se nalazi znanje. U njoj se nalazi dubina, s njom se stiče sve ono lijepo što imaju ljudi koji čitaju”, naglasila je ona.
Na pitanje koliko je knjiga do sada pročitala u životu, Tamara kaže da je taj broj nemoguće precizno odrediti, jer su u pitanju hiljade naslova. Knjige su, ističe, oduvijek bile njen svakodnevni saputnik, pa se čitanje kod nje nikada nije doživljavalo kao obaveza, već kao prirodan dio života.
Smatra da je za jednog profesora književnosti nezamislivo da ne čita, dodajući da bi to, kako kaže, bila svojevrsna nepravda prema profesiji.
Priču sa profesoricom pogledajte u cjelosti
