Nema tu šta – baš je ova Srbija zabičila. I Srbija i ovi njeni vučići i vučićevci. Zabičila i osilila. Osokolila se, junače, pa tutoriše li tutoriše. Malo-malo pa viri u susjedno dvorište – kao da je njeno, a ne tuđe. Kao da u njemu žive njena čeljad, a ne narod s druge planete.

Neka što virka, no vreba kao kakav kandžali-kobac koji svakoga časa pikira i ulijeće na tuđu teritoriju – kljucne po jednog vanzemaljca u glavu, ukandži jednu po jednu varoš, planinu ili dolinu (no ih i nema!), pa s njom pravac u Srbiju, brale. Mala joj je njena sva Srbija, nego oće sve od Dunava do mora sinjega. Mora da je ohrabrio onaj Njegoš što je sve to u “Gorskom vijencu” nazvao jednom teritorijom (“Mala ti je žertva sva Srbija, od Dunava do mora sinjega…”).

“E, ne može to više tako, vi nezajažljivi srpski okupatori” – zagrmješe one dvije pesovke (ponosne i hrabre Srpkinje).

“Prepunili ste mješinu grijeha! Vi mislite, ako smo mi aminovali da vam neko otme četrnaest posto vaše teritorije, da nam to bezgrešnima dovijeka trljate na nos. Mislite, ako malo bratski zatancujemo i poradujemo se s olujašima, da nam to doživotno prigovarate i sebično pamtite.

Što se, gramzivci i nasilnici, ne ugledate na našu jednovjernu braću hrvaćane i arbanase? Oni niti nam traže dio teritorije, niti naše brodove, niti ratnu odštetu – a kamoli da se petljaju i uslovljavaju kako ćemo šta zvati u svojoj kući. To su s anđelima i skromni susjedi i naši dobroželatelji – a ne kao što vi oćete da nam budete vječiti gospodari.

Zapamtite već jednom – nikad više niko neće biti gospodar i tutor u našoj dragoj (okupiranoj)domovini – osim pomalo Zapad, Satler, Ursula, Marta i ostali naši dobročinitelji – to su istinski gospodari. Ne treba to njima, no čisto da se s nama orode.

Ne brani nama EU da u nju unesemo svoj identitet, kulturu, nasljeđe – sem da se zovemo srbima, govorimo srpskim jezikom i majemo trobojkom. A šta je to pri blagodetima da imamo gej brakove, da se ne razlikujemo kao roditelji, kao muško i žensko, o čemu dosad nijesmo mogli ni da sanjamo?!

Mi smo Srbi i Srpkinje, i ne treba nam za to potvrda ni od vas, nasilni Vučiću, niti od tvoje opake Srbije. Mi tu potvrdu imamo od našega vođe. Što mari što nam je Satler ne priznaje – predomisliće se on. I zapamtite zauvijek – svemu što ste naumuli, pa čak i za ‘udarce ispod pojasa’, mi smo spremni i naredni” – zagrmješe one još jednom na kraju, spremne da utrče u istoriju.