Nakon što je zvanični Zagreb Evropskoj uniji proslijedio dokument sa osam uslova koje Crna Gora mora ispuniti prije usvajanja pristupnog ugovora, crnogorska javnost i donosioci odluka našli su se pred ispitom istorijske zrelosti. U trenutku kada se lomi dinamika naših evroatlantskih integracija, od ključne je važnosti razlučiti šta u ovom paketu predstavlja civilizacijsku obavezu, a šta nedopustiv pritisak na državni suverenitet.
Među iznesenim zahtjevima nalazi se čitav niz pitanja koja se tiču suočavanja s prošlošću, pravde za žrtve i vladavine prava. Obeštećenje i očuvanje spomen-obilježja u logoru Morinj, preimenovanje bazena u Kotoru, rasvjetljavanje sudbine nestalih lica uz potpunu transparentnost arhiva, te procesuiranje ratnih zločina uz poštovanje imovinskih prava — sve su to zahtjevi koje Crna Gora mora, želi i treba da ispuni.
Ne zato što to neko od nas traži ili uslovljava ugovorima, već zato što je to naša moralna, pravna i demokratska obaveza prema žrtvama, samima sebi i evropskim vrijednostima koje iskreno dijelimo. Na isti način, kroz pravne mehanizme i međunarodni ugovor o sukcesiji, treba pristupiti i davanju odgovora na pitanje statusa školskog broda „Jadran“.
Međutim, osma tačka iz hrvatskog dokumenta — koja se odnosi na jednostrano prihvatanje mapa i potpisa ugovora o kopnenoj granici kao preduslova za nastavak EU puta — predstavlja liniju preko koje jedna suverena država ne smije preći.
Istorijska lekcija
Istorija Crne Gore nije ništa drugo do vjekovna borba za pravo da sami gospodarimo svojom sudbinom i svojim kamenom. Kada danas sa druge strane granice stignu zahtjevi da pod pritiskom i ucjenom briselskog puta prihvatimo gotove karte i jednostrano nametnuta razgraničenja, nemoguće je ne prisjetiti se 1858. godine i čuvenog Grahovskog pitanja.
I tada je velika sila onoga doba, Osmansko carstvo, tražila od knjaza Danila da se radi “mira u kući” i formalnih ustupaka odrekne komada crnogorske zemlje na Grahovcu. I tada su moćni predlagali kompromise koji su značili samo jedno – “savijanje kičme” i odricanje od suvereniteta. Odgovor Crne Gore nije bila trgovina, već nepokolebljivo držanje do sopstvenog integriteta. Na Grahovcu se 1858. godine nije branila samo teritorija, branilo se pravo male države da je ne gaze i ne potcenjuju. Epilog te nepokolebljivosti nije bio poraz, već formiranje prve Međunarodne komisije za razgraničenje, čime su Velike sile po prvi put morale da uvaže Crnu Goru kao ravnopravnog i suverenog partnera.
Danas, u 21. vijeku, Crna Gora ne ratuje oružjem, već pravom, diplomatijom i evropskim principima. Ali lekcija sa Grahovca ostaje ista i važi za sva vremena.
Sa stanovišta savremenog međunarodnog javnog prava, princip uti possidetis iuris, na koji se Hrvatska poziva, ne daje za pravo ijednoj državi da jednostrano diktira i nameće sopstvene geografske karte kao preduslov za političke integracije. Dva osnovna stuba na kojima počiva moderni poredak Ujedinjenih nacija i same Evropske unije jesu suverena jednakost država i mirno rješavanje sporova putem nezavisnih međunarodnih pravosudnih tijela — bilo da je riječ o Međunarodnom sudu pravde (ICJ) u Hagu ili Međunarodnom arbitražnom sudu.
Uostalom, upravo je Evropska komisija u svojoj Strategiji za Zapadni Balkan izričito naglasila da se bilateralni sporovi oko granica moraju rješavati ili bilateralnim dogovorom na ravnopravnim osnovama, ili upućivanjem na obavezujuću međunarodnu arbitražu, a nikako blokadama i ucjenama unutar pristupnih pregovora.
Prihvatiti jednostrane mape pod prijetnjom veta značilo bi poništiti sam duh međunarodnog prava i pristati na status vazala. Ako je Crna Gora 1858. godine, mala i usamljena, imala snage da izbori međunarodnu komisiju i sačuva obraz, današnja Crna Gora nema pravo na slabost.
Naša poruka susjedima i Evropi mora biti jednako emotivna u svojoj odlučnosti i neoboriva u svom pravnom utemeljenju: Otvoreni smo za pravdu, poštujemo tuđe i pamtimo prošlost, ali se ne odričemo međunarodne arbitraže. Jer država koja ucijenu prihvati kao kompromis, sutra neće imati šta da unese u tu istu Evropsku uniju.
Geopolitičke zamke i unutrašnje opstrukcije
Rješavanje graničnog spora pred nezavisnim međunarodnim sudom nije demonstracija inata, već odbrana univerzalnih demokratskih tekovina. Zbog toga Crna Gora mora zauzeti stav da se nikakvi konačni dokumenti i uslovi ne potpisuju niti prihvataju sve dok se Hrvatska ne saglasi sa mirnim rješavanjem pitanja granice putem obavezujuće arbitraže — pa makar cijena toga bila i privremeno odlaganje samog članstva u EU.
Ovakav pristup otvara i nužna pitanja o geopolitičkoj pozadini čitavog procesa. Dok Hrvatska deklarativno podržava evropski put Podgorice, uslovljavanje pregovora nerešenim granicama direktno usporava najspremnijeg kandidata u regionu. Time se, svjesno ili nesvjesno, stvara prostor za vanjske faktore koji godinama vode hibridni rat protiv proširenja Evropske unije, držeći Zapadni Balkan u trajnoj nestabilnosti.
Istovremeno, ne može se zanemariti ni uticaj ovih opstrukcija na unutrašnju političku scenu Crne Gore. Postavlja se pitanje da li ovakvi pritisci služe i kao mehanizam za destabilizaciju aktuelnih vlasti i pokušaj kreiranja ambijenta za povratak bivšeg režima na scenu?
U tom kontekstu, posebnu odgovornost snose državne institucije, a prije svega Ministarstvo vanjskih poslova. Neophodno je jasno preispitati da li unutar diplomatskog i administrativnog aparata postoje strukture ili pojedinci koji, umjesto odbrane državnih interesa i međunarodnog prava, postupaju kao “krtice” i asistiraju stranim agendama radi usko stranačkih ili ličnih kalkulacija.
Crna Gora nudi ruku saradnje, pravde i dobrosusjedstva. Ali ta ruka mora ostati podignuta sa dostojanstvom — utemeljena na međunarodnom pravu, vjerna sopstvenoj istoriji i nepokolebljiva u zaštiti sopstvenih granica.
