Piše: Rajka Raičević
U avgustu se s razlogom divimo vatrogascima-spasiocima, glorifikujemo njihov rad i postavljamo ih na pijedestal. Pomalo ih se sjetimo i u septembru. A već čim padne prva ozbiljnija kiša koja požare stavi ad acta do sljedećeg ljeta, vatrogasci se nekako zaborave.
Dnevne informacije naprasno „pregaze“ heroje u koje su sve oči bile uprte, uz molitve da spasu ljude, domove, životinje, prirodu i imovinu. U tim trenucima njihovo znanje, hrabrost i spremnost za nas nemaju cijenu. Oni su heroji.
Paradoks je da se društvena zahvalnost prema vatrogascima povećava upravo onda kada je njihov rad najpotrebniji, a njihov materijalni i društveni položaj između požara ostaje mnogo manje vidljiv. Zato se ovih dana mnogi pitaju, ne samo u Crnoj Gori, da li su vatrogasci-spasioci adekvatno plaćeni i koliko njihovo društvo zaista cijeni.
Kada govorimo o percepciji rizika od požara, jedno od važnih pitanja jeste povjerenje građana u sposobnost vatrogasaca da zaustave požar. Koliko je nada da će požar biti ugašen zapravo mjera osjećaja sigurnosti. I koliko u trenucima požarne opasnosti građani svoju sigurnost prepuštaju upravo onima koji prvi izlaze pred vatru.
Koliko, dok traje ljetnja požarna sezona, primaju vatrogasci u Crnoj Gori?
U julu je danilovgradska opština raspisala konkurs za prijem novih vatrogasaca, navodeći podatak od 600 eura za mjesečnu zaradu. Mjesec ranije, Kotor je za vatrogasca-spasioca naveo mjesečnu zaradu od 774,59 eura. Podgorica je u septembru prošle godine za isto radno mjesto navela 800 eura mjesečne zarade.
Kada se na to dodaju minuli staž, prekovremeni, noćni i rad nedjeljom i praznicima, te rad u pripravnosti, mjesečna zarada vatrogasca koji je 20 godina u službi iznosi oko 1.100 eura. I nakon ovog iznosa otvara se pitanj: da li i koliko država cijeni naše heroje!?
I zato i krajem ovoga ljeta putem medija i društvenih mreža gledamo mučne scene vatrogasaca koji se bore s vatrenim stihijama i izlažu svoje živote opasnosti pokušavajući da spasu tuđe.
Šeruju se fotografije vatrogasaca nakon dana i noći provedenih u borbi s požarima, kako iznureni leže negdje uz put, na asfaltu, glavom oslonjenom na trotoar, pokušavajući da uhvate malo sna.
Komentarišemo komandire koji su prvog dana, dok su davali izjave za medije, izgledali odmorno, a nakon tri dana provedena na terenu djelovali potpuno iscrpljeno.
Ali se ne zapitamo da li smo kao građani „natjerali“ Vladu da porazmisli da li su ti vatrogasci i koliko značajniji od brojnih funkcionerčića u državnom aparatu koji listom primaju oko 1.500 eura. Njihov opis posla, osim što satima usred radnog vremena ispijaju kafe u Bokeškoj ulici, obilaze svijet o trošku građana uz pomoć produženih vikenda i iz udobnih fotelja lajkuju fotografije i snimke vatrogasaca koji se lavovski bore s vatrom.
I zato, dok traje požar, svi znamo ko su heroji.
Pitanje je ko ih se sjeti kada ugase vatru.











