Da častan čovjek upravo zato ima problema, to je u Crnoj Gori već davno ispričana priča, u koju se uklapa i Milan Knežević, koji je po anketama i najbolje ocijenjeni političar prema ukupnoj ocjeni građana.

Uspjeh na trusnom Balkanu malo kome se prašta, ali se Knežević već godinama snažno deklariše kao borac za istinsku Crnu Goru s koje se mora ukloniti ružan pečat i tapija zemlje korupcije, nepotizma, šverca, kriminala, ubistava i drugih “tekovina” tzv. “mlade crnogorske demokratije”.

Interesantno je da mnogi, koji ovih godina atakuju na Kneževića, nikad nijesu digli glas upravo protiv navedenih društvenih anomalija. Nikad nijesu izašli na proteste za čast i obraz Crne Gore, nego su se iz prikrajka ponašali u duhu mog aforizma: “Crna Gora nek je naška, pa nek je i mafijaška.”

Dakle, čudan neki patriotizam, pri čemu se građani dobro sjećaju produžene Golgote kroz koju je Knežević tokom svih ovih godina prolazio samo zato što je tražio pravdu za domovinu, koja, na svu sreću, sve manje figurira kao banana državica u rukama moćnika.

A u pozadini ataka na sve iskrene borce za pravdu i Crnu Goru ležale su, u stvari, ekstremne privilegije, koje je trebalo čuvati bukom i bijesom, atakujući na časne borce za istinu da bi se odradio dug prema moćnim sponzorima.

Posebna je, dakle, priča koliko Kneževića napadaju oni što imaju drugačiju viziju Crne Gore, a posebna ona, naručena iz kuhinja bivšeg režima. Jer Milan lažnim demokratama i kvaziborcima za Crnu Goru smeta što hrabro razobličava namjere moćnika da prave privatnu prćiju i blokiraju jačanje pravne države. Dakle, pitanje je koliko se neko istinski ne slaže sa stavovima Kneževića, a koliko je riječ o naručenim spinovima jer njegov glas predstavlja i glas probuđenog naroda, ogorčenog na to kako je harčena država i kako su mirno gažene njene institucije.

Crna Gora je bila navikla da se glavni gazda za sve pita, da su njegovi poklisari namireni uz bezočno pljačkanje državne imovine, da djelovi policije i mafija tako plodno sarađuju da se nije znalo ko je kriminalac, ko policajac, pa sadašnje vrijeme otrežnjenja i povratka vladavini prava, uz sve promašaje, ne pasuje onima koji su mislili da će vladati vječno praveći od pravne države privatni feud.

Knežević je žestoko platio svoju borbu za slobodnu i časnu Crnu Goru, i to mu niko ne može poreći, pa nije čudo što je na meti direktnih ili indirektnih napada ostataka bivšeg režima, u kojem niko nije pročitao ono Gundulićevo: “Kolo od sreće uokoli, vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli, gori ustaje.”

Knežević je u oktobru 2015. bio surovo napadnut od policijskih struktura tokom protesta DF-a ispred Skupštine, i završio u Kliničkom centru, sve zbog borbe za bolju, pravedniju i časniju državu Crnu Goru.

Dugo je trpio i lažne režimske optužbe da je učestvovao u tobož državnom udaru dok na kraju maske nijesu pale, a on i svi osumnjičeni oslobođeni, ali mu se niko od ostrašćenih napadača nije izvinio. Valjda im je bilo “malo neprijatno” što su raskrinkani kao instruirani aparatčici bivšeg režima i jeftinog scenarija za početnike. A sve je bilo toliko otužno providno da je, u stvari, korišćena banalna replika scenarija Bombaške afere iz vremena knjaza Nikole, uz iste tvrdnje vlasti da je, navodno, otkrivena opasna zavjera protiv države uz nasilno rušenje režima. Smiješna kopija, da nije otužna i žalosna.

Knežević je i po drugim anketama stalno u vrhu popularnosti, a mnogi bi pravedno rekli: “Ima mu i po kome doći.”

Jer su njegovi preci ginuli za Crnu Goru u NOB-u, a neki dobijali partizanske spomenice.
Dakle, dako mu bude oproštena njegova ljubav za Crnu Goru, za državu s vladavinom prava na putu ka Evropi. A, što bi rekao njegov omiljeni ruski pjesnik Jesenjin sa Istoka: “Nema više povratka na staro.”

Pa tim povodom treba reći i: ko to prije shvati, bolje za njega i za sve u ovoj državi. Bespravna Crna Gora ostaje iza nas, a Evropa je pred nama.