Piše: Rajka Raičević

U vremenu kada se u javnosti neprestano govori o pravu i pravdi, djela često šalju drugačiju poruku. Na društvenim mrežama svakodnevno se otvaraju brojne teme. Neke prelaze granice dobrog ukusa, dok druge ukazuju na ono što građani doživljavaju kao dvostruke, pa i trostruke aršine u odlučivanju institucija.

Upravo takvu reakciju izazvala je nedavna presuda koja je pokrenula lavinu komentara i izrazito nezadovoljstvo javnosti. Bilo da je riječ o korisnicima koji nastupaju pod pravim imenom ili iza anonimnih profila, zajednički im je osjećaj rezignacije i razočaranja u pravosuđe za koje se godinama tvrdi da je reformisano. Nakon pojedinih sudskih odluka, čak se i najveći optimisti zapitaju da li je ovako nešto moguće. Izgleda da jeste.

Da ne bih dalje detaljisala, a kako bih najbolje ilustrovala o čemu je riječ, u nastavku prenosim nešto opširniji status korisnika Fejsbuka pod nazivom „Splačinijada 2022“. Nakon informacije objavljene u medijima da je „Podgoričanin pravosnažno osuđen na pet godina zatvora zbog obijanja aparata sa grickalicama i slatkišima“, na ovom profilu objavljen je status u kojem se navode brojni primjeri koji, prema autoru, pokazuju, a moglo bi se reći i dokazuju, postojanje dvostrukih aršina.

Ne morate biti pravnik da biste uporedili navedene činjenice. I kao laik možete sami izvući zaključke. Neko bi rekao da tu ni najbolji advokat ne može pomoći. Drugi bi dodali da zato može sudija. U nastavku slijede primjeri koje je autor statusa izdvojio. Završni dio statusa, zbog uvredljivih izraza, nije prenesen u ovom tekstu.

„Vijeće Višeg suda u Podgorici Jovanu Dubljeviću (21) dodijelilo je četiri godine i šest mjeseci zatvora zbog saobraćajne nesreće u kojoj su poginuli Filip Vučeljić (17) i Andrija Novaković (18). Za olakšavajuću okolnost uzeto mu je da, citiram, „voli brzu vožnju“. Prema optužnici Višeg tužilaštva, Dubljević je, oko 20.40 sati, brzinom od oko 112 kilometara na sat, prošao kroz crveno svjetlo automobilom Golf i, pod dejstvom marihuane, sudario se sa vozilom u kojem su bili Vučeljić i Novaković.

Valentina Gazdić poginula je 9. juna 2019. godine kada je, dva sata iza ponoći, kod Tržnog centra Gintaš, Dejan Šarac, upravljajući mercedesom pod dejstvom kokaina, udario u Polo za čijim upravljačem se nalazila. U trenutku sudara Gazdić se kretala 27, a Šarac 102 kilometra na sat (dozvoljena brzina bila je 50). Ipak, sud je cijenio adekvatnom kaznu od dvije godine zatvora za počinioca krivičnog djela. Viši sud je u maju 2021. godine prihvatio nagodbu Višeg državnog tužilaštva i Šarca, kojom je on priznao krivicu (pošto nismo znali da je on bio za volanom, gdje ga je zatekla policija?) u zamjenu za godinu i četiri mjeseca zatvorske kazne. Brat pokojne Valentine je na sudu, kada se razmatrao sklopljeni sporazum, kazao da je ovako dogovorena kazna uvreda za sjeni njegove sestre i cijelu porodicu, a ja bih dodao i za sam koncept pravde.

Dragana Dragović preminula je u Kliničkom centru tri mjeseca nakon što ju je, 7. novembra 2023. godine, na pješačkom prelazu kod tržnog centra BigFashion pregazio Strahinja Simonović. Viši sud je nedavno potvrdio prvostepenu presudu sudije Osnovnog suda Borka Lončara i izrekao osam mjeseci robije Simonoviću za teško djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja. Sud je utvrdio da se Simonović nije držao saobraćajnih propisa, ali je kao olakšavajuće okolnosti cijenio prihvatanje odgovornosti za krivično djelo, to što je pokušao da ukaže pomoć oštećenoj, te što nije osuđivan i što je lošeg imovnog stanja.

Na pet godina zatvora osuđena je Budvanka T. D., optužena za izazivanje saobraćajne nesreće 30. maja 2020. godine na magistralnom putu Nikšić – Podgorica, u kojoj su poginule tri, a povrijeđeno 16 osoba. PET GODINA ZA TRI UBISTVA I SAKAĆENJE.

Crna Gora nije slučajno decenijama zemlja sa najvećim brojem ubijenih i povrijeđenih u saobraćaju, maksimalna kazna od 12 godina nikad nije izrečena, ma koliko ljudi da ubiješ ne možeš dobiti više nego što je dobio čovjek koji je ukrao čokoladice iz aparata.“

I evo, nakon navedenih primjera, još jednog podsjećanja da pravo i pravda nisu uvijek isto. Građani to najbolje vide kada počnu da upoređuju presude.