Članovi benda su se prvobitno okupili u rodnom gradu u sastavu „Katarza“. Ta grupa bila je aktivna preko deset godina, a u jednom trenutku priključio se i današnji frontmen, gitarista i vokal „Rudolfa“, Bojan Peko Minić. Iako su postojale pretenzije ka snimanju sopstvenog materijala, iz različitih razloga do toga nije došlo.
Dio ekipe u jednom momentu ostaje u Kolašinu, ostatak odlazi u Podgoricu i Nikšić. Minić se, zajedno sa Nenadom Lalovićem (gitara) i Nikolom Dulovićem (bas), u potpunosti okreće ideji o autorskom bendu što je rezultiralo osnivanjem „Rudolfa“. Za „rođenje“ novog benda frontmen u razgovoru za Portal ADRIA kao „glavnog krivca“ ističe producenta i frontmena „Parampaščadi“ Stefana Pantovića.
Sudbonosni razgovor u bivšem „Montenegro pabu“
„Nakon jednog sudbonosnog susreta sa Stegom Pantovićem u blaženopočivšem Montenegro pabu u Podgorici i saznanja da je rođen novi studio za snimanje u Spužu jednostavno u pola sata razgovora odlučili da ćemo da snimimo pjesme, i to ne par pjesama da opipamo teren nego album. Tada je plan bio da to ostane snimljeno za naš merak, da, eto, imamo neki dokaz da smo nešto nekad radili – možda da pustimo društvu i porodici i da mi poslušamo ponekad. Ispostavlja se da je najveći izazov bio da pobijedimo našu neažurnost i da povjerujemo u sebe“, ispričao je Minić.
Široka lepeza rok zvuka
Na debi albumu „Divljina“ kolašinski bend publici se predstavi sa širokom lepezom rok zvuka i žanrovskom raznolikošću. Kada je muzički stil u pitanju frontmen ukazuje da se članovi „Rudolfa“ nisu bavili žanrom, niti su u pojedinim situacijama znali kakva će pjesma biti u konačnoj formi.
„Isprobavali smo različite pristupe i vodili se time šta nam u tom trenutku prija. Stalno govorim kako je prvi album bio album za naš merak, nijesmo ni razmišljali hoće li neko to slušati i hoće li mu se svidjeti. Cilj nam je bio samo da to što radimo ne ostane na nuli i da za 20 godina pričamo u nekoj kafani kako smo i mi nekad nešto tobož svirali i čak mogli i snimiti koju pjesmu. Za sve pjesme sam ja napisao tekstove i muziku, poslije je još poneko iz benda ili Stivija dao svoj muzički doprinos na ponekoj pjesmi. Aranžmane smo uglavnom zajedno dotjerivali na licu mjesta, osim numere gdje se jednostavno iz prvog pokušaja poklopio i tekst i muzika i aranžman. Neke od tih pjesama su bile odavno formirane, neke novije, a postojale su i neke koje nam se tad nijesu uklapale u koncept, a sada ih evo snimamo za treći album iako su starije od dobrog dijela onih s prva dva. Sad kad se prisjećam tog perioda, moram reći da je malo toga što smo tada radili planski, jednostavno smo se prepustili osjećaju, slušali savjete Ivija (prim.aut. Ivan Ivanović – „BubnjIvi&Psi“) i Stege, tvrdoglavili kad nam je nešto bilo bitno i na kraju je to rezultiralo prvim albumom“, kazao je naš sagovornik.
Kako je nastala naslovna pjesma?
Iza naslovne pjesme stoji zanimljiva priča koju je Minić za ovu priliku podijelio sa čitaocima Portala ADRIA.
„Divljina“, na tragu južnjačkog roka, Izvor: YouTube/Rudolf KL
„Nenad i ja smo otišli u Beograd. On je išao na neki sajam, a ja sam mu pravio društvo jer sam tih dana bio besposlen, plan je bio da ostanemo dvije noći, a ispostavilo se da, osim zbog hrane u obližnjim pekarama, tri-četiri noći i dana skoro da nijesmo izašli iz jednog paba u koji smo s prijateljima prvi dan sjeli. Kad smo morali nazad, shvatili smo da nije moguće tako ići do Crne Gore, tako da sam ja ostao s dijelom društva još jednu noć u maniru prethodnih dana, a Nenad je otišao da odspava i osvježi se da bi sjutra vozio. Ne moram pominjati kako mi nije bilo do života na putu nazad i koliko su mi smetali poneki zvukovi, vozači, krivine i slično, i u tom momentu je Kolašin odigrao ključnu ulogu u nastanku pjesme „Divljina“. Stigla mi je poruka o nekim varoškim tračevima koji se u malim sredinama povremeno rađaju iz dosade, neki ljudi su iskonstruisali priču koja se ticala između ostalog i mene, bile su to čiste besmislice, ništa bitno niti ozbiljno, ali dovoljno da mi pokvari već nezavidno raspoloženje i da počnu da mi se po glavi vrzmaju misli poput „što za mene ikog boli briga“, „neka mi se skinu s… vrata, recimo“ itd. Još prije Čačka, u mojoj glavi je bio doslovno isti onaj tekst koji se sada može čuti na albumu. Ljudi su me pitali jesam li morao baš psovati u nekim pjesmama i, iako se ne osjećam dužnim da ikome odgovaram na takva pitanja, obično ne propustim da odgovorim da jesam. Nije to bilo nužno u smislu da bez psovke ne bih mogao naći rimu, poentu ili sličan smisao onome što želim da kažem, sve to je moglo, ali to nije baš ono što želim da kažem. Ta iskrenost je upravo ono što ljudi vole kod nas, nema kompromisa, ne mogu ti reći „molim te da mi se makneš s očiju“ ili „izgubi se“ ako hoću da kažem „od…i“, odnosno mogu, ali onda ne bih rekao to što želim i osjećam, a to je onda laž. Ovako se bolje razumijemo“, ispričao je Minić.
„Bajkerska“ – numera važna za identitet „Rudolfa“
Kolašinski rokeri su ljubav prema motorima pretočili u pjesmu „Bajkerska“, još jedan adut sa debi izdanja. Kako frontmen ističe, sva tri člana prve postave imala su iskustva u vožnji dvotočkaša, na različite načine i u različitoj mjeri i stilu ta priča svima im je bila bliska.
Ljubav prema motorima pretočena u pjesmu, Izvor: YouTube/Rudolf KL
„Ja sam još kao klinac vozikao đedov tomos automatik, povremeno nečiji APN, par puta Javu ili Kawu i stalno maštao kako ću nekad voziti svoj motor, bio sam opčinjen filmovima i dokumentarcima o motoristima, sretao sam ih po koncertima, birtijama itd.. Mislim da se Bajkerska u nekom obliku kuvala u meni godinama prije prvog motora koji sam kupio. Moj posljednji motor je nakon dosta zajedničkih trenutaka koje smo dijelili po Balkanu i Evropi nažalost „ispustio dušu“ pretprošle godine između Zagreba i Dugog Sela, a i s rođenjem mog prvog djeteta se rodila i neka kočnica u meni koja mi više nije dala da se lijepo prepustim krivini, tako da sam sad bajker „na klupi“, dok se steknu uslovi da nastavim gdje sam stao. Nema osjećaja koji se može porediti s tim i kad god pjevam tu pjesmu, zaista je doživljavam.“
O potencijalu domaće scene i rokenrolu u Kolašinu
Sa prethodno pomenutim sastavima „Parampaščad“ i „Bubnjivi&Psi“, „Rudolf“ su prije deceniju formirali novi talas crnogorskih rok grupa. Na pitanje da li aktuelne grupe imaju potencijal i kako vidi sadašnju scenu, Minić odgovara:
„Pojavilo se mnogo bendova i izvođača različitih žanrova i već se stiče uticaj da postoji „ponešto za svakoga”. Očito je da postoji potencijal za dalji razvoj. Ja nijesam najbolji sagovornik u pogledu savjeta za bolju prođu i veću ekspanziju, jer je moje stanovište da mi muzičari treba da se bavimo muzikom, a promocijom, spotovima i sličnim da se bave oni kojima je to posao. Znam da kvalitet nije prepreka našim bendovima da zauzmu mjesta na regionalnim listama, ima tu dosta materijala vrijednog ozbiljne pažnje, samo da se poklope kockice”, smatra naš sagovornik.
Kada je lokalni nivo u pitanju, raduje ga što su stvari u Kolašinu krenule na bolje.
„Već postoji izvjestan broj mladih ljudi koji su uzeli da sviraju neki instrument i dio njih kaže da im je „Rudolf” bio uzor. To je i poenta, nadamo se da će sad potrajati, kad je već krenulo. Melanholija Kolašina nema alternativu, zelenilo okolnih šetališta i staza je veoma inspirativna osobina koja može poslužiti kao poklon jednog grada stvaraocu koji gradu poklanja sebe. Nema mnogo mjesta na svijetu koja se mogu pohvaliti time”, naglašava Minić.
„Rudolf” je ljetnju sezonu završio nastupom na festivalu „Sea Dance“ i sada je fokus na radu na trećem albumu, koji dolazi nakon izdanja „Na olupini“ (2021). Kako Minić ističe, očekuju da novi materijal ugleda svjetlost dana do kraja godine. Svakako, sa ljepšim vremenom ponovo se okreću festivalima i koncertima. Frontmen poručuje da svakako neće biti dosadno i besplodno.
M.STANIŠIĆ
