Početkom 1949. godine desila se prepiska u kojoj su Orlovaćani uputili pismo „mnogopoštovanom čika Urošu Prediću“ sa molbom da bude sahranjen u rodnom Orlovatu. Nakon nedjelju dana stigao im je odgovor naslovljen “mojim dragim Orlovaćanima”:
“Duboko tronut Vašom duševnom dobrotom, izjavlјujem ovdje svoj pristanak na Vašu počasnu namjeru, da svojedobno prenesete moje smrtne ostatke u Orlovat i tamo sahranite u porodičnu grobnicu mojih roditelјa, po pravoslavnom obredu, tiho i skromno, kako priliči mojoj nerazmjetlјivoj ličnosti i cijelom mom životu i radu. Na taj način učinićete da se vratim na vječni počinak u svoj mili zavičaj, gdje sam ugledao svijeta, proveo svoje srećno djetinjstvo i docnije proživio punih petnaest godina kod svoje predobre stare matere sve do njene smrti, radeći kao slikar u slavu Božiju i na zadovolјstvo i pouku naroda svoga. Tada sam imao mogućnosti da izbliže upoznam i zavolim svoje drage Orlovaćane, kojima odajem ovom poslednjom zgodom svoju vječitu zahvalnost. Svesrdno predani Uroš Predić”.
Samo godinu nakon njegove smrti, u Narodni muzej Zrenjanin je stigao gotovo kompletan inventar umjetnikovog beogradskog ateljea. To je danas Legat Uroša Predića.
