U serijalu „Crnogorski rok album“ podsjećamo na najznačajnija diskografska ostvarenja domaće rok scene, a šesti nastavak donosi intervju sa frontmenom barskog “Grimm“-a Nebojšom Đukanovićem, koji se osvrnuo na trilogiju tog sastava kompletiranu objavljivanjem trećeg zvaničnog izdanja “Između svjetova“ sredinom juna ove godine.

“Grimm“ slovi za prvi rok sastav u Crnoj Gori koji je u svoju muziku inkorporirao elemente gotike, a oformljen je od strane Nebojše Đukanovića 1999. godine u gradu pod Rumijom. Đukanović se ranije istakao kao član benda “Royal Blue“ i drugih beogradskih grupa sa kojima je nastupao od početka devedesetih, da bi se nakon toga fokusirao na svoj autorski projekat.

Slijed događaja bio je takav da je bend objavljivao albume u vremenskim razmacima od jedne decenije. Tako je deset godina od osnivanja izdat debitantski LP “Neomeđeni“ (2008), a trilogiju su kompletirali albumi “Iza tišine“ (2016) i aktuelni “Između svjetova“ u izdanju beogradskog “One Records“-a.

U nepovoljnim uslovima za rokenrol, Barani su ipak uspjeli da ostave pečat i konkretan diskografski kontinuitet i trag. Kada je riječ o trilogiji, Đukanović u intervjuu za Portal ADRIA priznaje da je ponosan na ostvareno, dok je po pogledu prihvatanja stvaralaštva u društvu prisutno i razočarenje, svakako bez opcije odustajanja od novih poduhvata koji su pred bendom.

Trilogija grupe “Grimm“ kompletirana je skoro tri decenije nakon što ste formirali bend. Šta je za Vas kao frontmena bio najveći izazov na albumu “Između svjetova“ i koliko ste zadovoljni krajnjim rezultatom?

-“Između svjetova“ je, na neki način, završetak puta kojim se zaokružuje jedna priča koja je u osnovi imala iste korijene, jako sličnu teksturu u lirskom i muzičkom smislu, a opet predstavljala genezu godina jednog posmatrača koji je bilježio utiske različitih vremena. Negdje, dok sam stavljao na papir impresije dosadašnjeg rada, zaključio sam da je prvi album “Neomeđeni“ bio mladalačka “nada, ali specifičan bunt“ u vremenu koje nije bilo naklonjeno rok individualnosti na ovim prostorima. Drugi album “Iza tišine“ bilo je produbljavanje tamne estetike specifičnih životnih okolnosti, koje je podrazumijevalo i blago eksperimentisanje sa zvučnom slikom, za koje sada već mogu reći da nije izazvalo željeni efekat. Treći dio slagalice donosi logičnu kulminaciju i tematsko zaokruženje svih pitanja i odgovora jednog stvaraoca koji se čitav život borio sa vjetrenjačama i konačno shvatio da za vjetrenjače nema adekvatnog oružja. Album je muzičko-lirska epopeja jedinstvenog izraza koji je uprkos svemu uspio da traje gotovo 30 godina. Debela životna cijena je plaćena, ali meni kao autoru donosi smirenje i neku vrstu lične satisfakcije koja se u modernom svijetu više ne razumije.

Album je konačno nastao kao sinergija svih članova grupe, što se desilo prvi put i kao takav nosi i simboličnu i faktičku posebnost, a zadovoljstvo svih nas svjedoči da smo uradili dobru stvar. Album je sazrijevao godinama i nijedna pjesma nije tek tako ubačena na album. Za svaku je postojao bitan razlog da se nađe na njemu, možda iz iskonske želje da se stvori savršen album. Naravno, ovo može zvučati pretenciozno, ali iz sopstvenog ugla posmatranja i ličnih umjetničkih dometa, mislim da je taj cilj i postignut.

Pjesma koju je publika, reklo bi se, “na prvu“ prihvatila je “Stari moj“, jedna veoma intimna kompozicija sa jasnom posvetom. Recite nam nešto više o toj numeri. Koliko je dugo nastajala, kako je tekao stvaralački proces i šta “Stari moj“ znači za Vas kao umjetnika? Da li Vam je otvorila neke nove horizonte percepcije, promišljanja, sazrijevanja?

-“Stari moj“ je vrlo specifična pjesma, jako lična i naravno ima posebno mjesto u mom srcu. Stvorena je izvan “Grimm“ konteksta, ali je bend u svojim live nastupima unio posebnu vrstu estetike i energije, pa je samim tim postala neizostavni dio našeg repertoara. Publika je jako voli i vrlo emotivno doživljava jer je tema univerzalna i gotovo svako može pronaći sopstvene elemente u njoj.

Za pjesmu je snimljen i efektan spot, Izvor: YouTube/Grimm official

Ona i nova verzija pjesme “Začaran“ su prvobitno bile zamišljene kao bonus trake na albumu jer jedino u njima nije učestvovao “Grimm“ kao bend. Ali, kako ih neizostavno sviramo na koncertima, postale su integralni dio albuma. Za poseban i umjetnički nadahnut zvuk tih pjesama zaslužan je Pippo Corvino, alijas Filip Gavranović, naš vrsni umjetnik koji živi i radi u Beču, a koji je uradio aranžmane.

Kompozicija koja ostavlja utisak je i “Kad je prestala ljubav“. Tu dolaze do izražaja hard-rok elementi koji su dio vašeg zvuka. Takođe, konstatujete da “u svemu nestaje smisla“, što je teza na kojoj danas mnogi potenciraju. Veliki umovi su kroz istoriju govorili o određenim konsekvencama po ljudsko postojanje, u situaciji kada je ljubav u opadanju. Koliko je za Vas kao umjetnika ljubav izazov kao tema i mogu li poruke koje se odašilju muzikom i umjetnošću dati neku humaniju dimenziju sveopštoj užurbanosti i kakofoniji koju živimo?

-Jako dobar zaključak ste iznijeli za ovu pjesmu. U njoj na gotovo grub način vrištim o nedostatku ljubavi, a kad ljubavi nema, smisao života se u potpunosti ruši. Današnji trenutak je upravo takav i možemo ga doslovno svi u većoj ili manjoj mjeri i doživjeti i razumjeti. Ta pjesma i još njih četiri gotovo imaju konceptualan karakter jer govore o istoj temi, a to su i naslovna pjesma “Kroz prste“, pa “Velika laž“, zatim “Gdje je kraj svemu“ i na kraju odgovor u najljepšoj pjesmi na albumu “1000 vjetrova“, koja na sva pitanja daje odgovor, koja kaže da je svaki kraj u stvari početak nove priče, da je smrt samo epizoda novog postojanja izvan ovog svijeta.

Još jedna ekranizovana numera sa novog albuma, Izvor: YouTube/Grimm official

“Grimm“ gotovo nikada nije pisao vesele i bezbrižne pjesme, ali je ovim numerama “udario“ iz sve snage, gađajući suštinu vremena koje traje još od kraja 80-ih godina prošlog vijeka, a sada eskalira do neslućenih granica. Nedostatak humanosti, empatije, milosti, čak obične ljudske tople riječi, uz pregršt sadržaja nasilja, najcrnjih informacija i skarednosti svake vrste, dovodi do sveopšte apatije i depresije. Sve se pretvorilo u smišljenu manipulaciju, otimačinu, bezdušje i aroganciju, pa sada živimo u sukobima i nasilju na svim nivoima. Posljedica toga su i ratovi i opšta anesteziranost po pitanju tuđih nesreća i nevolja. To na kraju dovodi da ćutke prihvatamo sve što nam se servira, bilo to najodvratnije i najnepravednije. Istovremeno onoga ko nam skreće pažnju na opštu dehumanizaciju, posmatramo kao na dežurnu budalu, na svojoj koži to najbolje osjećam. Međutim, u mom slučaju, ako bih pristao da ne pričam o tome na glas, izgubio bih razlog da budem ovdje. Ako ne želimo svojoj djeci podariti miran, pravedan i uravnotežen svijet, onda je pitanje da li treba da postojimo, ali je još jedno veliko pitanje, kakva nas djeca nasljeđuju.

Od prvog albuma uspijevali ste na svakih desetak godina da se oglasite novim zvaničnim izdanjem, što, vjerujem, nije bilo lako. Koliko je bilo zahtjevno realizovati “Grimm“ trilogiju i koji su najveći izazovi sa kojima ste se suočavali?

-Baviti se rokenrolom na Balkanu, a kamoli u Crnoj Gori, a nemati ni sponzore, ni menadžere, ni diskografske kuće, pa ni medije koji daju bar deklarativnu pažnju i prostor, vraški je teško, valjda zato i jako izazovno. “Grimm“ je postigao nemoguće, ali u pravom smislu riječi – da traje, da bude uporan, da iznalazi sredstva za realizaciju svih projekata iz sopstvenih izvora, a da pritom živi i radi samo od rokenrola i da u vremenskom intervalu od gotovo 30 godina, beskompromisno nosi iskrenu i emotivnu priču bez naglašeno komercijalnih elemenata. Ne želim da mi neko za to da medalju za hrabrost i ludost, ja sam je sebi okačio odavno, ali vrijedi priznati da je “Grimm“ gotovo nevjerovatna priča jer pripada samo sebi i nije dozvolila da je iko instrumentalizuje ili svojata. Koliko upornosti, tvrdoglavosti treba da se godinama “tuče“ glavom o zid, a da je glava još zdrava, o tome najbolje mogu sam da posvjedočim. Ali ljubav je slijepa i gluva, ponekad možda i glupa, ali kada je ima, ona pobjeđuje i to je sva filozofija.

Najveći izazov i najveća tuga je što se to ne prepoznaje, što dan danas ti još uvijek stojiš na početku puta bez realno zaslužene prilike da pokažeš koliko vrijediš i šta si sve naučio tokom godina stvaranja i brušenja svog talenta. Odavno mi je jedan jako drag čovjek rekao: “Oh kako se Bog sa tobom poigrao, da si bilo gdje na zapadu rođen, danas bi se kleli u tebe, ovako, ne znaju te dobro ni u tvom gradu“. Ta rečenica je živa istina i uvijek me ekspresno probudi iz stvaralačkog sanjarenja. Ali to je što je, čak i ovako još uvijek nije izgubilo svoj sarkastičan smisao. Istovremeno, to je uvijek i cijena slobode i sopstvenih orijentira i odabira. Biti sam sebi gospodar i uzor je privilegija najvećeg ranga. To je paradoks koji moderan svijet po svaku cijenu želi da uništi i, nažalost, dobro mu ide kod ogromne većine.

Slovite za začetnike gotik rok žanra u Crnoj Gori. Šta je bio inicijalni razlog za to muzičko interesovanje?

-Da razjasnimo. “Grimm“ je u osnovi jedan krosover, u najširem smislu riječi. Gotik-rok je vrlo sužen i specifičan stil, sa kojim imamo dodirnih tačaka, ali gotovo nikako se ne možemo podvesti pod taj žanr. Najbliže određenje bi bilo klasik hard rok sa različitim uticajima, od post-rok elemenata, ambijentalnog roka, do etno, dark i prog elemenata, naravno i gotik neizostavno, ali daleko da smo samo gotik-rok bend.

Kompozicija sa prvog albuma i jedna od najpoznatijih pjesama “Grimm”-a, Izvor: YouTube/Grimm official

Nova postava benda zvuči kompaktno, a za pohvalu je to što se dominanto oslanjate na lokalne, barske snage, kada su članovi grupe u pitanju. Uz Vas i Ivanu Janković, tu su i iskusni basista Marko Mirković, gitarista Veljko Ivanović – takođe sugrađanin i bubnjar Željko Samardžić. Od nastanka “Grimm“-a postave su se često mijenjale, a čini se da ste se ustalili u trenutnom sastavu. Kakvi su dalji planovi benda, koje aktivnosti publika može očekivati u narednom periodu?

-Izlazak albuma u Crnoj Gori planiran je za kraj septembra, početak oktobra. Aktivnosti su vezane za promotivni nastup i medijsku kampanju, a onda je ideja da u Podgorici napravimo solistički koncert, po mogućnosti u KIC-u.

Poslije toga stvari će se događati dinamikom na koju bend ne može uticati jer kod nas, kako sam naveo, stvari ne zavise od volje benda nego od volje organizatora i uopšte interesovanja za događaje kojima bi odgovarala “Grimm“ muzika. Mi u grupi čak imamo ideje za snimanje novih pjesama, ali idemo korak po korak. Za sada je bitno da se uradi uspješna promocija koja će biti propraćena i premijerom najnovijeg spota za pjesmu “Na kraju ulice“. Nadamo se inspirativnoj jeseni.

Kako vidite stanje na rok sceni u Crnoj Gori sada, u poređenju sa periodima prije 10, 20 ili 30 godina?

-Svi rok bendovi se kod nas nalaze pred istim temama i dilemama, vjerovatno od samih početaka rok subkulture u Crnoj Gori. Nevjerovatan broj talentovanih stvaralaca je tu u svakom trenutku, međutim u zemlji je i dalje trend da se pažnja i novac usmjeravaju na izvođače izvan naše zemlje, kao i dekadama unazad. Gosti kupe kajmak slave, popularnosti i finansijskih transakcija u odnosu na sve nas starosjedioce. To je možda najtužniji dio priče. Jer hajde da ne postojimo ili da ne vrijedimo pažnje i podrške, pa da ima logike, ali mi upravo postojimo, stvaramo, razvijamo autentične priče, dajemo najbolje djelove sebe u istinsku ljubav i kulturni identitet ovog podneblja, ulažemo u nešto što nam se nikako ili minimalno vraća u uslovima kada nas niko ne podržava ili čak ignoriše do kraja. PAM CG je možda jedina organizacija koja izlazi u susret i pomaže projekte nas muzičara. Mislim da je to pogubno za jedno društvo ili državu koja traži mjesto pod suncem, koja gradi nekakav svoj kulturološki identitet i posebnost.

Negdje sam nabrojao oko tridesetak bendova veoma autentičnih stilova i većina njih bi mogla bez problema da parira zvijezdama i zvjezdicama iz okruženja. Međutim, moram da primijetim da je i naša publika vrlo interesantna, da ne kažem razmažena i zavedena medijima koji trasiraju popularnost trendova i izvođača sa strane. Radije se ide na sto puta sažvakane bendove nego da se posjeti neki mladi ili stariji autorski bend, da se publika upozna sa njegovim stvaralaštvom i preporuči dalje. Publika traži stare, prastare hitove eks-ju roka, podržava sve tezgaroške bendove koji samo interpretiraju ono što se traži na tržištu, mnogi čak i nemaju autorskih pjesama. Za razliku od njih, danas neki organizatori događaja koji se nekim čudom sjete i nas, pitaju šta sviramo, kakav nam je repertoar. Osim osmijehom, ja ne znam šta da odgovorim… Dakle, kako na početku karijere, tako i pred njen kraj, pred nama je ista meta i isto rastojanje.

M. STANIŠIĆ