Ovaj duhoviti, ali suštinski tragični komad donosi priču o teatru, umjetnicima i njihovim slabostima, otvarajući svijet iza reflektora u kojem se razotkriva istinska priroda ljudskih odnosa. Kroz jednostavnu situaciju – proslavu premijere u pozorišnom foajeu – predstava razlaže čitav spektar emocija i intriga koje oblikuju pozorišni mikrokosmos: sujete, ambicije, rivalstva, nostalgiju, ljubav i razočaranje.

U predstavi igraju: Miloš Pejović, Sanja Popović, Omar Bajramspahić, Pavle Popović, Danica Rajković, Smiljana Martinović i Zoran Dragićević. Dramaturgiju potpisuje Koča Miličković, dok su scenografiju i kostimografiju osmislila Julija Kolesova.

Govoreći nakon premijere, reditelj Oleg Toločenko istakao je značaj pozorišne komunikacije i susreta sa publikom.

„Danas sam se obradovao činjenici da se ispostavilo da je moj jezik međunarodan. Ali to i nije moj jezik, već jezik pozorišta. Danas je uspostavljen kontakt sa glumcima u sali, moj lični kontakt, i sada je tek početak daljeg rasta predstave. I za glumce je ovo bio eksperiment i siguran sam da su i oni pažljivo osluškivali salu, reakcije publike. Sada su shvatili u kom pravcu treba da se kreću. Iskreno se nadam da je tako.“

Toločenko je podsjetio i na lični odnos prema ovom tekstu, naglašavajući simboliku novog početka predstave.

„Dopada mi se kada moja predstava dugo živi. Ovaj komad sam postavljao i ranije, u Rusiji. Predstava je prestala da se izvodi u Rusiji i njen život tamo nije bio dug. Danas sam zadovoljan time što je predstava počela nov život.“

Glumac Pavle Popović ocijenio je da je proces rada bio zahtjevan, ali ispunjavajući.

„Mi smo prezadovoljni, bio je težak proces, ali ovo je jedna glumačka predstava gdje je na kraju sve na glumcu i mislim da smo dobro uradili naš posao. Evo sad čekam da izađem da vidim šta kaže publika. Mislim da je ovo univerzalna predstava, i o zavisti i o ljubomori i o tome kako ljudi gaze preko mrtvih da dođu do svog cilja i mislim naravno da to ne izuzima nijednu profesiju.“

On dodaje da je riječ o priči koja prevazilazi okvire same pozorišne profesije.

„Mislim da se to tiče isključivo od čovjeka i nadam se da smo to uspjeli da prenesemo i ispričamo tu priču.“

Glumac Miloš Pejović ukazao je na simboliku zatvorenog pozorišnog prostora i slojevitost žanra.

„Može se staviti bilo gdje, ali jeste, upravo to je ta slika, šta se sve može desiti iza zatvorenih vrata, jer i taj simbol, kad Bianka donosi ključ i kaže, sad smo sami, znači da sad ostajemo u nekom našem svijetu i u nekom našem hermetično zatvorenom svijetu u kome počinju da važe neka druga pravila.“

Govoreći o žanrovskom okviru, Pejović kaže da je ovaj komad višeslojan.

„Ali jeste, jeste, zaista je priča o niskim strastima. Ovo jeste postavljeno kao crna komedija i negdje jedino što je bilo onako zanimljivo i interesantno nas uradi je to što se ovdje pliva između žanrova… do ovog suvog realizma ovih običnih razmirica, odnosa, do nekih stvari koje postaju totalni apsurd.“

Predstava „Koktel nakon premijere“ publiku suočava sa duhovitim, ali i nemilosrdnim ogledalom svijeta umjetnosti, podsjećajući da su iza aplauza i reflektora emocije često ogoljenije, a istine neugodnije nego na sceni.