Inicijator autentične muzičke priče, kojem je pomenuti sastav bio „projekat života“, gitarski virtuoz Stefan Sesa Stanišić u razgovoru za Portal ADRIA, koji objavljujemo iz dva dijela, prisjetio se misije kojoj su podgorički metalci poklonili svoje najbolje godine.

Početak priče izgleda gotovo filmski. Grupa zaljubljenika u žešći zvuk osmjelila se da pokrene sopstveni projekat – bez ozbiljnije infrastrukture i podrške, bez razumijevanja okoline i „stare garde“ čije bi savjete mogli uzeti za ozbiljno. Na mišiće i oslanjajući se na sopstvene snage, Stefan Stanišić, Momčilo Badnjar i Blažo Hajduković formirali su „Postmortem“, a ubrzo im se pridružio i Veljko Kopitović.

Iako postoje debate o tome ko je u Crnoj Gori formirao prvi metal bend, za „Postmortem“ se može reći da su dok su bili aktivni slovili za jednu od uspješnijih grupa u tom žanru. Iako nisu ostvarili svoj puni potencijal, ostala su sjećanja koja je vrijedno predstaviti široj publici.

POČECI

„Osnovao sam bend još krajem 2002. godine, to je bio početak 8. razreda. Bili smo djeca od 14 godina, svi smo bili isto godište i iz iste škole. Kada je riječ o prvoj postavi, jedino je ritam gitarista Hajduković imao neko predznanje, a sa njim sam prethodno i počeo da sviruckam. Bubnjar nikad za bubanj sjeo nije. Dali smo oglas da kupujemo bubanj, javio nam se čovjek sa Konika i prodao nam jedan set za 200 eura. Onda je u bend ušao Veljko Kopitović, naučio sam ga da svira bas i on je u početku bio i glavni vokal. Imali smo sreću da je moj brat od tetke bio gitarista i imao pojačalo, i ja sam imao pojačalo i raspolagali smo sa nekom osnovnom opremom. Od starta smo počeli baš žestoko da vježbamo, a prvu svirku imali smo 14. maja 2003. godine. Naša škola je organizovala humanitarni koncert za jednu djevojku i mi smo tad jedini nastupili uživo. Na sceni su bili i pop pjevači koji su radili na plejbek, a mi smo odsvirali nekoliko pjesama pred 500 ljudi, u nekadašnjem Domu vojske, a današnjem Muzičkom centru. Poslije tog koncerta je uslijedilo ljeto i mi smo se transformisali u profesionalni bend. Od jeseni počeli smo da sviramo ozbiljno. Poslije prvih nekoliko svirki klubovi su počeli sami da nas zovu, a u tom periodu bili smo i dobro plaćeni“, prisjetio se vođa „Postmortema.

SVIRKE U KULTNOM „MARFIJU“

U gradskim krugovima bend inicijalnu afirmaciju stiče u periodu od 2004. do 2006. godine. Nastupaju sa metal sastavima iz Crne Gore i regiona, sa lokalnom rok grupom „Udar“, ali i sve više u samostalnim aranžmanima. Osim festivalskih nastupa, u tom periodu posebno su se izdvojile svirke u podgoričkom klubu „Marfi“.

„U periodu od 2004. do 2006. dobre pare su se zaradile od samostalnih svirki „Postmortema“, mada smo dostinu svirki radili sa nekim. Postojao je pank-rok bend „Udar“ u kojem je svirao moj brat od tetke, često smo radili i sa njima. Dešavali su se i festivali koji je radila tadašnja organizacija „Hard and Heavy“. Ne mogu da se sjetim ljudi, ali pamtim da su bili nekorektni prema nama. Tri festivala su radili: prvi je bio u Baru u januaru 2004, predzadnji smo svirali; onda dođe Podgorica, došli su „Apokalipsa“ iz Trebinja, „Interfector“ iz Banjaluke… Organizatori su odredili da mi otvorimo program i to je bila prva svirka u „Marfiju“, iza današnjeg „Berlina“. Tamo iza je postojala hala koja je primala skoro 1.000 ljudi. Tu su bile najbolje svirke i dan danas ne postoji takvo mjesto za andergraund svirke. Ozvučenje je bilo loše, ali to je bilo kultno mjesto. U oktobru 2004. na samostalnu svirku „Postmortema“ ušlo je 700 ljudi, a pustili smo i još 30 naših drugova. I to sve u samostalnoj organizaciji, jer tada još nismo imali menadžera, a bolje da ga nikad nismo ni imali“, ističe Stanišić.

Frontmen podgoričkih hevi metalaca poslije ljeta upisuje Srednju muzičku školu gdje upoznaje Nermina Bahovića koji se ubrzo priključio bendu na klavijaturama, i umnogome uticao na njihov zvuk. Bahović je posebno inspirisao i Stanišića kao autora jer je, kako kaže, uz klavijaturu uvijek lakše radio autorsku muziku.

„Ja sam hevi metalac, ali sam volio melodičnost – da ne bude samo ona suva „pržačina“. On je tada ušao u bend i bio skoro do samog kraja. Mada, posljednjih godina dešavalo se više puta da ne nastupa sa nama. Zbog toga smo imali rezervni repertoar, za slučaj da Nermin ne može da dođe. Tako da posljednjih godina nije mnogo svirao“, navodi on.

SNIMANJE PRVOG DEMO ALBUMA U BJELOPAVLIĆIMA

„Postmortem“ tokom 2004. godine nastupa u Crnoj Gori sa metal grupama iz naše zemlje i regiona, u zajedničkoj organizaciji nastupa, ali svirke vrlo brzo počinju da priređuju u svojoj režiji. To se, kako ocjenjuje pjevač i gitarista, pokazalo jako uspješnim. Nakon toga, grupa kreće u snimanje prvog autorskog materijala.

„Nismo imali para za studio, ljudi koje smo kontaktirali su nam tražili neke enormne cifre – za jednu pjesmu recimo 1.000 eura, tadašnjih 1.000 je kao današnjih 5.000 eura. Ja sam ciljao da se ne ide na jednu pjesmu, nego na album. Imali smo gotovih pet-šest pjesama, ali i u studiju se odradi mnogo posla, ali nije se moglo. Ja sam imao neku kuću u Bjelopavlićima i tu smo „skarabudžili“ neki studio, sa pentijum 3 ili 4 nekom slabom, lošim monitorima i miksetom. Drugar iz drugog benda Ivan Milić se bavio produkcijom i uspio je iz toga da izvuče maksimum, naravno sa programiranim bubnjem. I snimili smo demo od četiri pjesme koji je prošao nevjerovatno. Ljudi su tražili da se „režu“ diskovi koji su još uvijek tada bili aktuelni. Taj demo je dosta dobro prošao i cijelo ljeto smo svirali na Bedemu u Nikšiću. Jedan tip je držao klub, radio svirke na velikoj i maloj bini – radili smo samostalno, ali kad god je dolazio neko jak, kao Rambo, Ritam nereda, Eyesburn, DST… stalno nas je zvao da budemo gosti na tim zajedničkim svirkama.“, prisjetio se vođa „Postmortema“.

„SJEĆANJA“ – KLASIK PODGORIČKIH METALACA

Na izdanju su se našle četiri brže pjesme i jedna balada. O bendu se dosta pisalo u novinama, a često su se dešavala TV gostovanja.

„Na izdanju je bilo pet pjesama, a jedna od njih kasnije se našla i na našem drugom demo albumu. Pjesma „Vrijeme ludila“ bila je u pauer metal fazonu, a nju sam skoro snimio i u okviru projekta „PM14“. Snimili smo i instrumental „Put u nepoznato“, vrhunsku kompoziciju… Onda naša najjača koju su svi znali „Sjećanja“ – i dan danas je neki ljudi slušaju i puštaju. I bila je jedna balada „Marija“, ne sjećam se čiji je to bio tekst.

Najpopularnija pjesma “Postmortema” snimljena je i u okviru projekta PM14 2022. godine, Izvor: YouTube/PM-14

„Uglavnom, sve pjesme su bile moje što se tiče muzike, a tekstove smo pisali zajedno. Ja tad nisam mnogo pisao tekstove, uglavnom sam se bazirao na muziku. „Sjećanja“ su Veljov tekst, „Vrijeme ludila“ je napisao moj brat Petar Jocović, član nekadašnjeg „Udara“. Ivan Milić koji je producirao naš album bio je njihov solo gitarista i pjevač, koji je u jedan vakat zamijenio našeg gitaristu Blaža Hajdukovića. On nije dolazio na probe, nije bio u mogućnosti i Ivan je onda u toku snimanja „uskočio“ u live postavu kao druga gitara. Sve dok nisam odlučio da mi druga gitara nije potrebna. Imali smo klavijaturistu i smatrao sam da je dovoljno da gitaru sviram sam.“

Sa debitantskim materijalom „Postmortem“ se u tom trenutku etablirao kao jedan od popularnijih sastava na crnogorskoj rok sceni, sa potencijalom za uspjeh u regionalnim okvirima. Ipak, bend je bio ograničen lošim uslovima za snimanje autorskog materijala, ali i razlazom prve postave koji se dogodio 2007. godine. Bez obzira na to nastavili su sa radom, tražeći šansu za širu afirmaciju i solidne uslove koji bi im omogućili da snime profesionalni album.

(kraj prvog dijela)

M. STANIŠIĆ