Božović je poznati dramski pisac, pripovjedač, prevodilac i univerzitetski profesor u penziji, predavao je rusku književnost, bio je šef Katedre za slavistiku na Filološkom fakultetu u Beogradu; nastavu je držao i na drugim fakultetima, a kao gost univerziteta održao više predavanja iz ruske književnosti u Varšavi, Otavi i Moskvi. Odbranio je doktorsku disertaciju “Čehov kao dramski pisac kod Srba”. Drame Božovića igraju se u brojnim pozorištima u Beogradu i drugim gradovima Srbije, a knjige su mu prevođena na više evropskih jezika.

Prevodio je Gogolja, Ljermontova, Dostojevskog, Turgenjeva, Čehova i druge ruske pisce, priredio više izdanja ruskih klasika na srpskom jeziku, među kojima se izdvajaju Sabrana djela Čehova u 12 knjiga. Dobitnik je nagrade na Filmskom festivalu u Vrnjačkoj Banji, pobjednik konkursa Pozorišta na Terazijama i Udruženja književnika Srbije, kao i uglednih nagrada “Radoje Domanović”, “Branislav Nušić”, “Dositej Obradović” i dr. Autor je pet zbirki pripovijedaka, šest romana i brojnih drama. Dobitnik je i prve nagrade na Festivalu humora i satire u Budvi, prve nagrade na Festivalu humora i satire u Pljevljima i drugih nagrada; bio je član Odbora za književnost CANU. Živi i stvara u Beogradu.

O knjizi Božovića govorili su predsjednik Udruženja književnika Crne Gore Novica Đurić i prof. dr Dragan Koprivica, a u uvodnoj riječi urednica Književne tribine “Riječ”, pjesnikinja Milica Kralj, osim biografskih podataka, pročitala je i pozdravnu riječ autora.

Novica Đurić je o knjizi Božovića, između ostalog, rekao sljedeće: “Postoje knjige koje pročitate i odložite, a postoje i one koje, kad ih zatvorite, nastave da žive u vama. Ne zato što su glasne, nego zato što su u onome što je naizgled smiješno prepoznale nešto ozbiljno, gotovo bolno. Takva je i knjiga satiričnih priča Zorana Božovića, gdje se čovjek najprije nasmije, a onda malo kasnije zapita čemu se, zapravo, smijemo. Jer satira, ona prava, nikad nije samo šala. Ona je ogledalo, postavljeno pred lice vremena, a u tom ogledalu čovjek nerijetko ugleda i sebe. Zoran Božović je kroz decenije pisanja upravo takvim ogledalom bilježio naše društvo, njegove navike, slabosti, zablude i apsurde. Njegove priče nastajale su u različitim vremenima, pod različitim okolnostima i u različitim društvenim sistemima, ali ih povezuje jedno zapažanje da se vrijeme brže mijenja nego čovjek. U tome je i najdublja ironija naslova knjige “Sve teče, ništa se ne menja”, koji zvuči kao paradoks, ali se pred pričama Božovića pokazuje gotovo kao životna formula. Mijenjaju se države, vlasti, ideologije, parole i društveni običaji, ali neke ljudske osobine uporno prežive sve promjene.

Mijenjaju se imena i uniforme, ali ostaju sujeta, dodvoravanje, sitni interesi, strah, birokratija i potreba da se čovjek snađe u vremenu u kojem živi.

Božović zato ne piše samo o jednom vremenu, on piše o vremenu koje se ponavlja. Njegova satira nije zasnovana na velikim riječima. Naprotiv, njena snaga često proizilazi iz jednostavnosti, iz kratkog susreta sa svakodnevnim čovjekom i naizgled običnom situacijom. Ali iza te običnosti se nalazi pažljivo uhvaćeni apsurd. Zato jedna rečenica, jedan postupak ili mali ljudski gest mogu otkriti čitav sistem vrijednosti. Tu se vidi umijeće satiričara, uz imperativ da pisac ne objašnjava ono što čitalac može i sam da prepozna.

Božovićev humor često dolazi tiho; nema potrebe da se podiže glas da bi bio oštar. Njegova satira više podsjeća na osmijeh iskusnog posmatrača, koji je mnogo toga video, i koji zna da se neke stvari ne mogu promijeniti ni dekretom, ni promjenom vlasti, ni novim parolama.

Zato je u ovoj knjizi smijeh često pomiješan s gorčinom. Čitalac se nasmije situaciji, ali ga taj smijeh ne oslobađa nelagode. Naprotiv, poslije smijeha ostaje pitanje: ‘Pa zar ovo nismo već vidjeli? Zar se ovo nije događalo i ranije? Zar se i danas ne događa isto, samo pod drugim imenom?’

Upravo tu Božović izlazi iz okvira običnog humoriste i približava se onome što satirična književnost u svom najboljem obliku treba da bude: svjedočenju o vremenu kroz njegove apsurde.

Posebnu vrijednost knjige daje činjenica da iza nje stoji višedecenijsko iskustvo autora. Božović je dugo posmatrao društveni život i bilježio njegove karakteristične pojave. Zbog toga se ova njegova knjiga može čitati i kao svojevrsni satirični ljetopis. U njemu se smjenjuju ljudi i događaji, ali se kroz različite epohe provlače iste ljudske slabosti, a možda je upravo to i najteži zadatak satire – da pokaže da se čovjek mijenja tek onda kad je spreman da prepozna sebe.

Božović ne drži moralne pridike. On ne stoji iznad svojih junaka. Njegov postupak je suptilniji, on ih dovodi u situaciju u kojoj sami sebe razotkrivaju. Čitalac tada ne mora da mu vjeruje na riječ; dovoljno je da se nasmije. A poslije tog smijeha, ako je satira dobra, počinje razmišljanje. Zato ovo ostvarenje Božovića nije knjiga koja se samo pročita: ona se prepoznaje.

Zato su ove priče i danas čitljive. Njihova aktuelnost nije samo u konkretnim događajima koje mogu prizvati u sjećanje, već u onome što je ispod događaja u ljudskom karakteru”.

U završnom dijelu književne večeri prof. dr Dragan Koprivica je istakao visok književni nivo pripovijedaka Božovića uz ocjenu da je riječ o najboljem pripovjedaču satirične proze u Srbiji, o kojem su riječi pohvale izrekli i najveći teoretičari književnosti, te da sve pripovijetke Božovića svojom kohezijom predstavljaju drame u malom, u kojima trijumfuje satira i stav čovjeka da je najbolje od prošlosti i društvenih anomalija oslobađati se smijehom i uzdizanjem iznad tzv. “prolaznosti stvari”.

Koprivica je istakao da je kao student Filološkog fakulteta u Beogradu imao čast da sluša predavanja prof. dr Zorana Božovića, koji je i doktorirao na Čehovu, i u Srbiji nastavio tradiciju majstora kratke priče na najbolji mogući način. Koprivica je na kraju osvrta pročitao jednu od Božovićević satiričnih priča, koja je naišla na odličan odaziv i aplauze svih prisutnih.

Božović je za ovu promociju poslao jedan broj primjeraka svoje knjige na poklon prisutnima, koje su dobili u znak pažnje.