Publika je slušala iskrene, britke i duboko promišljene poruke četiri istaknute umjetnice: Bojane Maljević, Marije Škaričić, Nade Šargin i Marije Perović, koje su govorile o stvarnom licu rodne ravnopravnosti na filmu – iza kamere, ispred kamere i u učionicama filmskih akademija.
Razgovor je moderirala prof. Marija Perović, rediteljka i profesorka na Fakultetu dramskih umjetnosti Univerziteta Crne Gore.
“O poziciji žene na filmu razmišljam i kroz likove iz filmova koje sam snimila, i one koje pripremam, a samim tim i kroz poziciju glumica. O poziciji rediteljki, kao profesorica, razmišljam i kroz svoje studentkinje, kojih je svake godine više. Na mojim filmovima ne možemo govoriti o kvotama, jer sam, zbog uštede budžeta, često tri posla radila za jedan iznos – kao i većina žena, i to nije dobro. Dok ne izborimo da naše poslove radimo kao žene, sa svim prednostima koje imamo, jednake šanse nećemo imati. Ali umjetnost u tome pomaže, jer žene u njoj sve češće postaju kreatorke, donosioci odluka, važne djelatnice. A zbog toga je svijet – i uticaj koji medij ima na nove generacije – humaniji, topliji i, nadam se, bolji”, kazala je Perović.
Događaj je bio pohvala ženskoj upornosti, inteligenciji i kreativnosti u filmskom poslu koji i dalje nosi muške obrasce, prožet insertima iz filmova i serija u kojima su učesnice panela ostavile svoj pečat: „Dug moru“, „Kalup“, „Majka asfalta“, „Grudi“, „Mare“, „Vratiće se rode“, „Sutra ujutro“, „Nije kraj“ — koji su ilustrovali teme razgovora.
“Iako žene u filmskoj industriji danas imaju vidljivije uloge nego ikada, još uvijek funkcionišemo unutar sistema koji je suštinski muški”., smatra Bojana Maljević, glumica, producentkinja i profesorica na FEFA fakultetu u Beogradu.
Naše mogućnosti i dalje u velikoj mjeri zavise od odluka, ukusa i moći muškaraca koji upravljaju procesima i budžetima. Kao glumica i producentkinja, svjesna sam da svaka ženska pozicija proističe ne samo iz talenta, već i iz istrajnosti u prostoru koji nije stvoren za nas. Jednake šanse neće postojati dok žene ne postanu ravnopravni donosioci odluka. Film, kao i život, mijenja se tek kada se promijeni ugao gledanja – a mi želimo ugao sa mnogo znanja, dobrog ukusa i ozbiljnom vizijom o značaju filma, umjetnosti, kulture i medija u našem društvu – poručila je ona.
O odnosu prema glumica u svijetu i kod nas govorila je i Nada Šargin, glumica i prvakinja drame Narodnog pozorišta u Beogradu.
“Slušam priče kako su ozbiljne i uistinu velike dramske glumice u Francuskoj obožavane, njegovane od strane filmske industrije. Za njih se pišu scenariji, gotovo svaka od njih ima i svoj pjevački album. Kako kaže Marion Kotilard: “Moj prijatelj muzičar znao je da mi je potrebno da se izrazim i kroz pjevanje i muziku, pa me je pozvao da nastupam na njegovim koncertima.” Voljene su i obožavane kao boginje. Kod nas imamo velikog Đorđa Karanovića koji je snimao filmove o ženama – Petrijin venac, Virdžina – i u drugim filmovima, poput Samo jednom se ljubi, imao jake ženske likove najrazličitijih karaktera, pokazujući koliko ga duboko zanima ženska priroda i snaga. Ali žene i dalje nijesu ravnopravno zastupljene u filmskoj industriji, a često su i manje plaćene – o čemu je još davno govorila najveća diva Milena Dravić”,istakla je glumica Šargin.
“Sve sam sretnija i ponosnija što sam žena – valjda zato što tek sa zrelošću počinjem istinski osjećati što to znači i što sve možemo. Kroz stoljeća su se naše prethodnice borile i izborile za prava koja im nisu bila data. Danas je bolje nego nekad, ali smo daleko od kraja priče. Za jednake šanse potrebno je još truda i borbe – no promjene se vide i čuju, i mi ih živimo”, zaključila je Marija Škaričić, glumica i profesorica na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu.
