„U Čarapićevom amandmanu koji je usvojen na Odboru za politički sistem, pravosuđe i upravu navodi se da „svaka stranka u upravnom sporu iz stava 1 ovog clana koji se pokreće zbog ćutanja uprave, snosi svoje troškove“. Ovo je čak i manje rigidan predlog od onog za koji se Čarapić ranije zalagao, a kojim je tražio da sve troškove spora snosi građanin, organizacija ili medij koji su tužili instituciju jer krše zakon. Ipak, poslanik PES-a je „ublažio“ svoj predlog pa je na kraju izglasano da sudske troškove plaćaju institucije i građanin, po principu – svako svoje. Čarapić je svoj predlog opravadavao navodima da se ovim amandmanom sprečavaju zloupotrebe, odnosno naplaćivanje od države za trivijalne zahtjeve kojima se traže platne liste škola od prije ko zna koliko godina, ocjene đaka iz perioda od prije 30 godina i slično.Ovakvo rješenje, čak, i nije novo, a prije Čarapića predlagao ga je DPS, 2019. godine“, navodi se u saopštenju CDT-a, u kome podsjećaju na predlog DPS-a iz 2019.godine u kome s ekaže „da „u upravnom postupku i upravnom sporu, u postupku ostvarivanja prava na pristup informacijama i ponovne upotrebe informacija, svaka stranka snosi svoje troškove, bez obzira na uspjeh u postupku“..
“Ovo ukazuje na kontinuitet obeshrabrivanja građana i nevladinih organizacija da koriste institut slobodnog pristupa informacijama, te ohrabrivanje institucija da kriju informacije i za to prolaze nekažnjeno”, navode iz CDT-a.
Iz CDT-a naglašavaju da je sami „Predlog Zakona o slobodnom pristupu informacijama dobio pozitivno mišljenje od Evropske komisije – ali se u njemu tada nije nalazio Čarapićev amandman“.
Programska direktorica Centra za demokratsku tranziciju (CDT) Milica Kovačević kazala je da je Zakon o SPI bitno unazađen amandmanima koji su se pojavili u samoj završnici procedure njegovog usvajanja.
„Vi podneste zahtjev i tražite informaciju nekom ministarstvu, tražite informaciju koja bi već trebalo da bude javna, pitate kako se troši naš novac ili šta je sadržaj nekih odluka ili politika koje je neko donio u naše ime. Ministarstvo odabere da ćuti, administracija je zaključala vrata i bacila ključeve“, kaže Kovačević.
„Onda se žalite Agenciji za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama (AZLP) i tu morate sačekati nekoliko mjeseci umjesto previđenih 15 dana jer je AZLP usko grlo, jer je zatrpana ogromnim brojem ovakvih slučajeva. AZLP u nekom trenutku odluči u vašu korist, naloži ministarstvu da vam tu informaciju da, ali ministarstvo ćuti, ne obazire se na zakon jer zakon za njih ne važi“, dodaje ona.
„Onda idete u novu proceduru AZLP koja opet može potrajati ponovo nekoliko mjeseci, vi znate da ste u pravu. Ministarstvo zna da ste u pravu, AZLP zna da ste u pravu, ali vi nemate informaciju“, navodi Kovačević.
“Konačno ste se kvalifikovali da tražite zaštitu svog prava pred Upravnim sudom. To je momenat kada svim građanima i većini pravnih entiteta treba advokat. Vi predate tužbu, tražite informaciju, ali pred Upravnim sudom su hiljade i hiljade ovakvih predmeta koji zatrpavaju i otežavaju rad ove sudske instance jer državna administracija na svim nivoima ćuti. Onda vi treba da sačekate godinu, dvije, tri, dobijete sudsku presudu kojim se nalaže da ministarstvo treba da vam da informaciju. Ministarstvo koje vi plaćate, agencija koju vi plaćate, Upravni sud kojeg vi plaćate, u cijeloj proceduri dolazite do informacije i još samo treba da platite advokata i takse. Potrošili ste nekoliko godina života i stotina eura da biste dobili informaciju koja je trebalo da bude na sajtu prvog dana kada je vama bila potrebna“, ukazala je ona.
Izmjene Zakona o slobodnom pristupu informacijama koji je je od izuzetnog značaja za građane, NVO, ali i novinare i medije koje na osnovu njega mogu doći do važnih informacija, čekale su se od 2017. godine.
