Saopštenje prenosimo u cjelosti: 

“Ja sam osoba koja je u slučaju o kojem je advokat Damir Lekić govorio javno bio svjedok. U tom procesu, zajedno sa drugim svjedocima među kojima su bila i djeca počinioca– koja su, uprkos svemu, imala snage da razumiju težinu djela koje je njihov otac počinio – svjedočio sam o stravičnim okolnostima zlostavljanja. Žrtva je član moje porodice.

Zbog toga sam duboko potresen, ali i zgrožen načinom na koji je advokat Lekić javno komentarisao ovaj slučaj, kao i načinom na koji je relativizovao seksualno zlostavljanje djece uopšte. Njegove riječi da „dijete djeluje dobro“ i da „žrtve ne mare za visinu kazne“ predstavljaju ne samo neosjetljiv, već i moralno neprihvatljiv pokušaj da se normalizuje zlo i umanji težina trauma koje djeca i njihove porodice proživljavaju.

Tokom samog postupka, advokat Lekić je, uprkos zakonskim odredbama i međunarodnim konvencijama o zaštiti žrtava seksualnog nasilja koje sad pominje, zahtijevao da se oštećena, kako kaže, “dovuče” u sudnicu, vjerovatno rešeta pitanjima i izmišljenim teorijama odbrane i iznova suoči sa dželatom svog djetinjstva. Sud je to odbio, a on je i tada pokazao potpunu neosjetljivost prema njenom stanju. Upravo zbog takvih postupaka i izjava, svaki novi komentar kojim se relativizuje nasilje samo produbljuje rane žrtava i njihovih porodica.

Posebno je skandalozno što je Lekić u svojim istupima upoređivao ovo krivično djelo – višestruko silovanje maloljetne djevojčice – sa ubistvom. Takvo poređenje je ne samo pravno neutemeljeno, nego i moralno porazno.

Kazna za ubistvo u Crnoj Gori može iznositi do 40 godina zatvora, dok se kazna za silovanje maloljetnog djeteta u Zakonu svodi na maksimalno 15 godina, u praksi nažalost mnogo manje. Pri tome, ako se povedemo relativizacionim načinom razmišljanja Lekića, ubistvo se, prema zakonu, može počiniti i iz nehata – bez namjere da se neka osoba liši života. Međutim, višestruko silovati dijete pod prijetnjama smrću njene porodice se ne može učiniti nehotično. To je uvijek svjesno, umišljajno, sistematsko činjenje zla, često propraćeno i drugim krivičnim djelima.

Takvo djelo ne prestaje onog dana kada se počinilac uhapsi i osudi. Ono traje godinama, jer žrtva živi sa strahom – strahom koji se ne može zaboraviti, koji se javlja noću, u kontaktu sa ljudima, u svakodnevnim situacijama. Taj strah postaje nevidljiva kazna koja traje do kraja života.

Tvrdnja da žrtvi „nije važno koliko godina kazne će počinilac dobiti“ je netačna i duboko uvredljiva. Svaka kazna, svaki dan, mjesec i godina zatvora, ima simboličku i stvarnu težinu za one koji su preživjeli zlostavljanje. Nije isto da li će neko ko je višestruko silovao dijete biti osuđen na pet, deset ili petnaest godina. Ta razlika znači da li društvo smatra da je zločin protiv djeteta neoprostiv ili tek “još jedan slučaj”.

Gospodin Lekić se sigurno sjeća protesta ispred Apelacionog suda, nakon skandalozne presude kojom je kazna zatvora počiniocu smanjena sa 15 na osam godina, a koju su izrekli sudije Predrag Tabaš, Srđan Vujović i Vesna Moštrokol. Tada je, kao i sada, požurio da relativizuje slučaj i brani presudu za koju je kasnije i Vrhovni sud utvrdio da je donijeta uz povredu zakona – u korist počinioca. To je činjenica koja bi svakog odgovornog pravnika trebalo da natjera na preispitivanje, a ne na dalju odbranu nepravde.

Ovakvim izjavama i presudama, šalje se snažna poruka počiniocima – da mogu silovati i proći blago, da neće biti adekvatno kažnjeni, ali i da će, evo imati branioca koji će “bez zadrške” biti uz njih tokom i nakon sudskog procesa.

To je poruka koja razara povjerenje u pravosuđe i pravdu i ponižava svaku žrtvu koja je imala hrabrosti da progovori. Ne zaboravimo: jedno dijete koje je preživjelo seksualno nasilje nosi tu traumu cijeli život. Nijedna kazna ne može izbrisati ono što se dogodilo, ali može potvrditi da društvo ne pristaje na ćutanje, relativizaciju i pravdanje počinilaca.

Zato je neophodno uskladiti sudaku praksu, preispitati Krivični zakonik i poštriti kazne i ukinuti mogućnost uslovnog otpusta za počinioce seksualnog zlostavljanja djece.

Institut koji podrazumijeva povjerenje u rehabilitaciju ne smije se primjenjivati na one koji su svjesno i trajno uništili djetinjstvo drugog bića. Za takva djela, društvo mora jasno poručiti – povratka na slobodu prije izdržane kazne ne može biti.

Kako kaže Lekić “nikad ne znate ko vas može sačekati iza ćoška”, mislim da je krajnje vrijeme da se u Crnoj Gori uspostavi registar pedofila, jer je poznato da su počinioci ovih zločina mahom povratnici i vrlo često su iza ćoška. Svaki roditelj ima pravo da zna od koga treba da zaštiti svoje dijete. Ti ljudi će, nakon što odsluže kaznu, ponovo biti na slobodi, a društvo mora imati mehanizam da zaštiti najranjivije.

Strah koji danas osjećaju roditelji – da njihovo dijete može postati sljedeća žrtva – mora konačno dobiti odgovor u konkretnim mjerama, a ne u praznim izjavama. “Tiranstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k poznaniju prava – to je ljudska dužnost najsvetija””.