“Treba da obavijestimo javnosti i organe lokalne samouprave i vlasnike ugostiteljskih objekata koje pružaju uslove za igru djece, da je njihova dužnost da izvrše kontrolu u svojim objektima i javnim površinama igrališta“, naglasila je Ivanović.

Državni inslekcijski organi, dodala je, treba da kroz nadzore i kaznenu politiku natjeraju vlasnike dječjih igrališta i igraonica, da moraju da ispunjavaju zakonsku obavezu o bezbjednosti.

Ivanović je istakla da je Institut za standardizciju utvrdio pravilnik kojim se predviđa da za svaku spravu na igralištu postoji određeni standard kao i za podlogu za ublažavanje pada djeteta.

“Primijetili smo, prilikom obilaska velikog broja igrališta u Crnoj Gori, da podloga ne zadovoljava zahtjeve standarda. Pravilnik propisuje da minimalna debljina treba da bude 4 cm, a na provjeravanim igralištima je maksimalno 2,5 cm“, kazala je Ivanović i navela da na pojedinim igralištima podloge nema i da su sprave oštećene.

Nisu sva igrališta u Crnoj Gori nebezbjedna, kazala je Sanja Živković iz Zajednice Opština Crne Gore dodajući da se za mnoga može „odokativno“ utvrditi da nisu u zadovoljavajućem stanju za igru mališana.

“Da li zbog načina izgradnje, ili učestalog vandalizma koji je najveći problem lokalnim samoupravama kako da obezbijede igrališta“, dodala je ona.

Živković je istakla da ne mora da znači da je igralište bezbjedno ukoliko nema sertifikat.

“U pitanju je nešto što je potpuna novina. Novi način pristupa vršenju poslova na lokalnom nivou, i oblasti zaštite bezbjednosti, Mi smo još uvijek naviknuti na konvencionalni načinn pristupa: imate onoga ko obavlja posao, imate inspektora koji pročita opštinsku odluku i provjeri je li ispunjeno sve ako jeste – sve je dobro, ako nije izriču se mjere. Međutim, mi sada po prvi put u Crnoj Gori, pogotovo u oblasti komunalnih djelatnosti, dobijamo jedno lice koje je ovlašćeno, koje je po zakonu zaduženo da vrši akreditacije dječjih igrališta ali mu zakon nije dao ovlašćenje da samoinicijalno to mora da radi, nego mora da se odazove tek kada valsnik igrališta, igraonice njih pozove. S druge strane, to je pravno lice koje ima javna ovlašćenja, ali po svojoj strukturi sadržaja, vlasništvo nije javno i način na koji ono radi je potpuno različito u odnosu na to kako rade lokalne vlasti. Treba vremena da se službena lica ili ovlašćena u lokalnim samoupravama nauče na na novi način postojaća sertifikovanog tijela, i da angažuju sertifikovano tijelo da utvrdi je li igralište bezbjedno. Ne znači da ako nema sertifikat, da nije bezbjedno“, navela je ona.

Da bi se igrališta sačuvala, potrebno je postaviti video nadzor, poručula je Ivanović, dok je Živković dodala da svako igralište nakon što dobije sertifikat o bezbjednosti, njegov vlasnik mora postaviti tablu sa informacijom kada je to izvršeno. Takođe, napominje Živković, sertifikat mora da se obnavlja.