U Crnoj Gori postoje brojni svijetli primjeri humanosti investitora i donatora, na šta se društvo redovno odaziva uz osjećaj punog poštovanja.
Ali do danas niko, bar od moćnih investitora i darodavaca, nije pokrenuo bilo kakvu konkretnu akciju da se pitanje zabrinjavajuće prebukiranosti prostora UIKS-a napokon riješi, jer prenatrpanost zatvorskih prostorija, koja komplikuje život i zatvorenicima i zatvorskom osoblju, postaje alarmantna.

Činjenica je da kompletna Uprava UIKS-a, na čelu s direktorom Darkom Vukčevićem i načelnikom Zatvora, Sašom Burićem, funkcioniše na visoko profesionalan i human način, na čemu im treba odati puno priznanje.

Ali naše cjelokupno društvo i dalje ostaje nijemo na brojne apele da se život i rad zatvorenika u UIKS-u napokon dovedu na potreban nivo – da im boravak ne bude još teži od postojećeg usljed evidentne prenatrpanosti, koja dovodi do cijelog spektra brojnih, lančanih problema i neuralgičnih dešavanja.

Erdogan je u Turskoj u godinama krize uspio da se ekspresno dogradi zatvor na državnom nivou od sto hiljada mjesta, a Crna Gora ne može realizovati gradnju dodatnog objekta od svega trista mjesta koja bi na duži rok ipak relaksirala život i zatvorenicima i zatvorskom osoblju i neutralisala sve veću psihozu zbog prenatrpanosti prostora.

Uglavnom, sve se svodi na naša tradicionalna vajkanja i očekivanja da će sve biti riješeno u nekom doglednom periodu, koji se i ne nazire, i na to hoće li se iko konkretno dosjetiti i pokrenuti proces dogradnje zatvorskog prostora.

Život zatvorenika zbog prebukiranosti rezultira sve jačim stepenom svakodnevnih tenzija, psihičkih stanja i stresa, kao i svugdje kad je riječ o prekomjernom broju onih koji obitavaju na nedozvoljeno malom broju kvadrata.

Hoće li se bar neko od moćnih investitora sjetiti da pripomogne u vezi sa ovim problemom – pitanje je sad?

Zar je nepremostiva stvar izgradnja zgrade s pedeset i nešto prostorija, kojom bi se značajno rasteretili postojeći zatvorski kapaciteti?!

Zatvorenicima život, naravno, u zatvorskim uslovima nije lak, a dodatna psihoza u kontinuitetu, zbog skučenosti prostora, ukazuje na nehumanost našeg društva u cjelini, što se jednom mora rješavati.

Pošto u muškom i ženskom zatvoru periodično nastupam s Milanom Kneževićem i drugim kolegama i koleginicama organizujući kulturne programe, imao sam priliku više puta da neposredno razgovaram sa zatvorenicima i čujem njihove probleme oko prebukiranosti smještaja, koji se reflektuju na cjelokupan organizacioni, bezbjednosni i smještajni sistem, na šta društvo više ne smije ćutati i odlagati tako urgentnu potrebu do u nedogled.

Stara je istina da i u zatvoru žive ljudi, ali je istina i da im treba pomoći da žive životom dostojnim čovjeka i u zatvorskim uslovima, a sve to je danas uz postojeće prostorne skučene kapacitete otežano i krajnje nehumano.

Dakle, gdje ste danas bar vi, moćni investitori, preduzetnici, humanisti i donatori?!

Mišljenja iznesena u osvrtu ne odražavaju nužno stavove redakcije portala Adria