Tog 23. februara 1965. godine, nekako istovremeno su se za Novakoviće zainteresovale i njihove komšije i Petkove kolege u školi. Iako se radilo o prilično zatvorenoj i na svoj način čudnoj porodici, nije ipak bilo normalno da ih niko već pet dana nije vidio i da Petko nije dolazio na posao, niti njegova djeca u školu.

Kad je zebnja dostigla kulminaciju, komšije i prijatelji su, uz prisustvo nekih službenih lica, nasilno otvorili zaključana vrata.

U prvi mah se učinilo da su crne slutnje bile neopravdane. U gostinskoj sobi je na stolu stajala neispijena flaša vina i dvije čaše, a krevet na kojem je spavala stara Anđa uredno zastrt i prekriven. Isto tako i krevet u drugoj sobi na kojem je spavao Petko. Jedino je nešto nereda bilo u sobi u kojoj su spavale djevojčice, kao da su ustale i nekud krenule pa nisu stigle da zategnu pokrivače.

Kad se već učinilo da je sumnja bila bez osnova, neko od više osoba koje su se ukrcale u kuću, slučajno je povukao prekrivač sa kreveta na kojem je spavala starica i otvorio prvu stranicu monstruoznog zločina, jednog od najstravičnijih i najsvirepijih koji je zabilježen u analima crnogorske policije i sudstva: mrtva starica ležala je sa gotovo raspolućenom lobanjom. Drugi su potom brzo trgli i pokrivač sa kreveta na kojem je spavao Petko Novaković. Dočekala ih je ista grozomornana slika: i on je ležao mrtav smrskane glave. U kući jedino nije bilo traga od Petkovih ćerkica.

Ljekari se nisu dvoumili: Petko Novaković i njegova majka su ubijeni najmanje pet dana ranije, najvjerovatnije u jednoj strahovitoj i u Sutomoru gotovo nezapamćenoj olujnoj noći između 18. i 19. februara 1965. godine. Mada su mnogi tragovi bili uništeni ili u znatnoj mjeri pobrkani i oštećeni, što zbog protoka vremena, još više prilikom nasilnog ulaska u kuću i otkrivanja zločina, počela je velika i u crnogorskoj policiji i pravosuđu gotovo nezapamćena istraga u kojoj je težište bilo na traganju za djecom.

U jednom trenutku, kad se u fantastičnoj mreži svakojakih sumnji tokom petnaestodnevne istrage pojavila čak i priča o navodnom bjekstvu djevojčica u Italiju, otišlo se toliko daleko da je neko spomenuo čak i mogućnost da su upravo one digle ruku na oca i babu. Što je najgore, to nije bila samo suluda čaršijska maštarija već su, izgleda, u to povjerovali i neki najdirektnije uključeni u istragu. ”Otkriven” je čak i motiv: starija Verica, navodno, nije bila u prevelikoj ljubavi sa ocem otkad se, nekoliko godina ranije, razveo od njihove majke, a nije voljela ni babu koja je, izgleda, doprinijela tom bračnom brodolomu.

Ta, najblaže rečeno, nemoguća i nesuvisla kombinacija za kratko je poduprta i osnažena kad je policija pronašla sekiru kojom je počinjen zločin, dobro skrivenu u samoj kući Novakovića, što je, kako je istraga zaključila, bio tvrd i pouzdan dokaz da je zločin počinio neko ko je izuzetno dobro poznavao svaki kutak u kući. Sve to je bio novi podstrek za istragu. Sem crnogorskih kriminalističkih stručnjaka, angažovani su i eksperti iz Beograda, doveden i stručnjak sa takozvanim detektorom laži iz Zagreba, a u sve je uključen čak i u to vrijeme čuveni “vidoviti Holanđanin” Gerard Kroiset iz Utrehta.

Sve besmislene sumnje da su Petka Novakovića i njegovu majku Anđu usmrtile njegove nejake ćerkice, raspršene su dvadeset i pet dana kasnije kada su na oko pet kilometara od ”uklete” kuće Novakovića u Sutomoru pored pruge prema Baru nađena unakažena tijela poklanih djevojčica.

Pošto je zločin u Sutomoru tih dana bio dežurna tema na svakom koraku, o tome se jednog dana zapodjenula priča i u jednom širem društvu u tadašnjem barskom hotelu “Rumija”. Tu je bila i izvjesna Marija Đokić-Rackov, tada zaposlena kao daktilografkinja u “Prekookeanskoj plovidbi” u Baru. U tom trenutku je imala trideset i šest godina, bila je rodom iz Bijele Crkve, završila je Filozofski fakultet u Beogradu, a u Baru se obrela da bi učestvovala na konkursu za korespondenta u “Prekookeanskoj plovidbi” pošto je pre toga neko vrijeme radila kao inokorespondent u titogradskom ”Servis importu”:

“Tog 18. februara, bio je četvrtak, ja sam do kasno uveče sjedela u kući Petka Novakovića i sa njim pila vino – ispričala je u jednom trenutku Marija na opšte zaprepašćenje i veliko zanimanje društva koje je tu priču brzo povezalo sa već objelodanjenom činjenicom da je u kući Novakovića, na stolu u dnevnoj sobi, uistinu nađena neispijena flaša vina i dve čaše.

Naravno našao se istog trena ko će to dojaviti policiji i Marija Đokić-Rackov se brzo obrela u krugu pritvorenih i osumnjičenih da imaju neke veze sa ovim zločinom. Dva mjeseca kasnije ona se ipak opet pojavila u Baru i Sutomoru.

Nedugo potom, međutim, ponovo se obrela iza brave, ali je sa njom u zatvor dospio i njen deset godina mlađi prijatelj Đuro Dabović, takođe radnik ”Prekookeanske plovidbe.” U zatvoru su ostali više od pola godine, ali ni za jedno ni za drugo policija nije uspjela da pribavi nijedan iole opipljiviji i sigurniji dokaz da imaju neke veze sa zločinom, pa su se, konačno i oni, kao i toliki drugi sumnjičeni, hapšeni i saslušavani zbog ovog zvjerstva, našli opet na slobodi.

Punih dvanest godina od tada, na sutomorsku priču strave i užasa, odnosno misteriju tajanstvene kamene kuće, padala je patina zaborava. A onda se neko u crnogorskoj policiji ponovo sjetio tog nerazjašnjenog zločina. Ostaje tajna da li je tome, kako neki tvrde, kumovala jedna policijska dojava koja je, kažu, stigla čak iz Amerike i u kojoj su Đuro Dabović i Marija Đokić–Rackov opet apostrofirani da kriju tajnu zločina, ili je to bio samo neposredan povod nekome ko se u crnogorskoj kriminalistici tada nešto pitao da se pokuša proslaviti rešenjem ove enigme.

Bilo kako bilo, inspektori crnogorske policije, pronašli su Mariju Rackov u Priboju. Imala je tada četrdeset osam godina. Sem osnovnih podataka ko je i odakle, kako je i kada dospjela u Bar i kako je svojevremeno na nju pala sumnja da je upletena u zvjrsko smaknuće Novakovića, stajala je i napomena da je iznad svega voljela piće i muškarce i da se među onima koji su se te zime, 1965. godine, rojili oko nje nalazio i Đuro Dabović, kojim je u međuvremenu postao grobar sa groblja Gvozden breg u Baru.