On je podsjetio da je odluka Ministarstva poljoprivrede iz 2017. godine o uvođenju moratorijuma na eksploataciju šljunka iz korita Morače formalno predstavljena kao mjera zaštite rijeke i izvorišta Bolje sestre.

“Međutim, ono što je uslijedilo pokazalo je da je zabrana eksploatacije otvorila prostor za novu, institucionalno sofisticiraniju formu devastacije, kroz projekat takozvane „regulacije toka rijeke Morače“. Za ovaj projekat država Crna Gora izdvojila je 24 miliona eura. Umjesto ulaganja u očuvanje prirodne dinamike rijeke, sredstva su iskorišćena za intenzivne zahvate u njenom koritu, koji su proizveli štetu većeg obima i trajnijih posljedica nego prethodna nelegalna eksploatacija šljunka”, dodao je Lakušić.

Kako je kazao stručna i naučna javnost je u više navrata upozoravala da tzv. regulacija toka narušava prirodnu hidrodinamiku Morače, presijeca podzemne tokove i direktno utiče na smanjenje izdašnosti vodoizvorišta Bolje sestre.

“Ta upozorenja nijesu bila politički motivisana, već zasnovana na hidrološkim i geološkim analizama. Ipak, ona nijesu imala gotovo nikakav odjek u institucijama koje su donosile i sprovodile odluke. Posebno zabrinjava podatak da je Glavni grad Podgorica 2016. godine od eksploatacije šljunka iz korita Morače naplatio svega 3,91 euro. Ovaj iznos je simbol potpunog institucionalnog sloma sistema zaštite javnog interesa. Kada se devastacija rijeke, ugrožavanje vodosnabdijevanja i trajna degradacija prostora svedu na nekoliko eura, postaje jasno da problem nije u nedostatku propisa, već u njihovom svjesnom obesmišljavanju”, rekao je Lakušić.

Istakao je da je moratorijum na eksploataciju, praćen nedovoljnom i selektivnom kontrolom, doveo do paradoksalnog efekta, rasta nelegalnih aktivnosti.

“Dok su formalni nadzori postojali na papiru, korito Morače je nastavljeno da se produbljuje, šljunak je odnošen bez jasne evidencije, a ekonomska korist privatizovana. Posljedice takvih aktivnosti nijesu ostale u domenu privatnog interesa, one su prenesene na državu, sa dugoročnim i teško popravljivim posljedicama”, naveo je Lakušić.

On je naglasio da se pitanje odgovornosti ne može svesti na političku ili moralnu dimenziju.

“Krivični zakonik Crne Gore jasno prepoznaje oštećenje životne sredine kao krivično djelo. Ipak, uprkos razmjerama štete i dugotrajnosti procesa, izostale su ozbiljne istrage i sudski epilozi. To odsustvo reakcije dodatno relativizuje samu ideju pravne države”, dodao je Lakušić.

Računica je, kazao je, jednostavna i porazna – država je izdvojila 24 miliona eura za projekat koji nije zaustavio devastaciju, već je institucionalno legitimisao.

“Istovremeno, kroz nelegalnu eksploataciju šljunka ostvarena je ogromna privatna dobit, dok je javni interes ostao bez zaštite. Rezultat su narušeni ekosistemi, ugroženo vodoizvorište Bolje sestre i ozbiljna prijetnja vodosnabdijevanju crnogorskog primorja. Pljačka korita Morače danas je vidljiva i golim okom, ali i na satelitskim snimcima. Ono što je manje vidljivo, ali jednako važno, jeste odgovornost institucija koje su imale znanje, ovlašćenja i sredstva da takav scenario spriječe i nijesu to učinile. Sve dok se ne utvrdi ko je donosio odluke, potpisivao projekte i nadzirao izvođenje, Morača će simbolizovati sistem u kojem država svojim propustima i neodgovornošću finansira sopstvenu devastaciju”, poručio je Lakušić.