Sa svojim legendama i bluzevima, veći je od stvarnosti. Od Andrije Delibašića, smo za života, dobili priče, sa kojima ćemo naslednicima raširenih očiju, pričati o tome zašto smo nekada bili srećni oko travnatih terena. Prije pola godine, Andrija je iz mita, prešao u mit.
Na nikšićkom groblju održan mu je šestomjesječni pomen, otkriven i novi spomenik. Andrija nije nikakav reprezent nekog “drugog” svijeta, on je svijet za sebe.
Svi koji su došli da se poklone velikom Andriji, porodica, rođaci, otac Gojko Perović, bivši fudbalski asovi, prijatelji, navijači Parizana, taj svijet znaju i srećni su što su imali priliku da tom svijetu pripadaju. Neki nekoliko sati, neki cio život. Kakva je to rijetkost, i kakva dragocjenost, treba li uopšte govoriti. Zato što je Andrijimo čojstvo, uzbudljviije i sveobuhvatnije, od svih utakmica. Simbol, posebna figura. Istinska zvijezda, trajna ikona fudbalske istorije, sija će, i kada, sa ovog svijeta odu svi oni koji su, imali tu dragocjenost, sreću da žive u njegovom dobu.
Dok bude navijača Partizana, na ovoj zemljinoj kugli, neće se ugasiti Andrijina zvijezda. Ostaće vječiti Delibašićev osmjeh u beskrajnom plavom krugu. Sa Stjepanom, Milošem, Vladicom, Veliborom sa Mocom, sa Draganom….
