Balašević je preminuo 19. februara na Infektivnoj klinici Kliničkog centra Vojvodine gdje se liječio od upale pluća.

Rođen je 11. maja 1953. godine. Bio je član grupe „Žetva“ i „Rani mraz“, a 1982. započeo je solo karijeru.

Igrao je u nekoliko serija, a snimio je i film „Rani mraz“, gdje su, između ostalih, glumila njegova djeca, kao i njegov prijatelj Rade Šerbedžija.

Jedan od najpoznatijih kantautora na prostorima bivše Jugoslavije ukupno je objavio 16 albuma, tokom solo karijere i sa bendovima.

Panonski mornar, kako su ga mnogi nazivali, osvajao je brojna srca nježnim stihovima i neponovljivim notama, a njegov odlazak ostavio je ogromnu prazninu.

Posljednje dane proveo je uz suprugu Oliveru koja je jednom prilikom opisala njihov poslednji susret, te istakla da ništa nije ukazivalo na kraj.

“Obilazeći oko zgrade, naišla sam na jednu poznanicu i pitala sam je zna li otprilike gdje je njegova soba i gdje je njegov prozor. Rekla mi je da je u prizemlju i odvela me iza. Naravno da smo se vidjeli. Samo mi je pružio ruku i pozdravio me na identičan način, kao da ništa tu nema fatalno. Da nema rastanka. I tako je to naša priča s prozorom. Smatram da je zauvijek ostavio jedan prozor preko kojeg komuniciramo i danas. Ja sam mu mahala i pokazivala da bude jak i čvrst. Pozivala ga, kao što je on mene zvao da izađem iz studenskog doma. Za njega bi to sigurno bila neka nova pjesma kojom bi rasplakao prvo mene, pa onda i generacije i generacije”, ispričala je svojevremeno Olivera tokom gostovanja u jednoj televizijskoj emisiji.

Panonski mornar je ostavio oproštajno pismo svojoj porodici, isto im je poslao putem mejla, a njegova kćerka Beba jednom prilikom otkrila je kako je ono izgledalo.

“To je naša stvar o kojoj smo izabrali da ne govorimo, ali mislim da je dobar trenutak da ispričam. Pošto je tata na život gledao s tako puno humora, gdje te u jednoj rečenici rasplače, a u drugoj te nasmije isto do suza, on je pretprošlog novembra, koga smo se svi strašno bojali zbog “Drvene pesme” (“snio sam sanduk, crni, srebrom okovan, novembar, izmaglica i kvartet dragih lica, maleni čun nasred luke pokisle da me u večnost otisne…”), napisao jedno pismo, mejl, svima nama. Bez obzira na to što smo se viđali svaki dan, družili i čuli telefonom, mislim da je pretpostavljao da je ovo nešto bolje što treba da nam ostavi zapisano. I strašno me je nerviralo kad je to napisao, jer je zvučalo kao nešto šta bi svi mi trebalo da radimo kad on više ne bude tu. To nije bio spisak zahtjeva, jer on nije bio čovjek koji je bilo šta zahtijevao, to je nešto kao Kiplingova pesma “Ako”, objasnila je Đoletova kćerka Beba.

“Nije pisano u stihu, ali je za mene sigurno jedna od najljepših stvari koje je ikad napisao i koja nikada neće biti objavljena, jer je to između njega i nas. On je u tom pismu, pored svih ostalih stvari na koje nas upućuje, rekao kako da se odnosimo prema njegovom autorstvu, prema onom što će nas dočekati kad izmile miševi iz boce, kad se pojave badavani da mudruju, a i prema ovome što se baš ovih dana dešava – plotun bljuvotina na porodicu. I na to nas je pripremio. Neću citirati nijednu njegovu rečenicu, ali i to je rekao. Mi samo sprovodimo ono što je želio čovjek koji je nama u životu ispunio sve želje, mi njemu sad ispunjavamo, kao što smo i dok je bio tu”, rekla je ona jednom prilikom.