On je podsjetio da lična invalidnina iznosi 305, a dodatak za tuđu njegu i pomoć 97 eura. U isto vrijeme, kako navodi, minimalna zarada iznosi 600 odnosno 800 eura, dok je prosječna plata preko 1.000 eura.

“To znači da osoba sa teškim invaliditetom prima višestruko manje od prosječnih prihoda u državi i često nedovoljno da pokrije osnovne troškove života koji su zbog invaliditeta dodatno povećani”, naveo je Spajć.

Prema njegovim riječima, kada se Crna Gora uporedi sa evropskom praksom socijalnih davanja za invaliditet razlika je očigledna.

U mnogim državama Evropske unije, kako naglašava, osnovna socijalna davanja za osobe sa invaliditetom bez radnog staža kreću se približno između 400 i 700 eura mjesečno.

“Uz to u većini država postoje posebni dodaci za njegu i pomoć koji često iznose nekoliko stotina eura mjesečno zavisno od stepena potrebe za podrškom. U razvijenijim državama zapadne Evrope davanja za njegu i pomoć često prelaze 500 eura mjesečno jer sistemi polaze od principa pokrivanja realnih troškova podrške i asistencije”, dodao je Spaić.

Kako je ustvrdio, u poređenju sa tim standardima jasno je da su iznosi u Crnoj Gori značajno niži ne samo u odnosu na razvijene države nego i u odnosu na troškove života unutar same države.

“Poseban problem predstavlja činjenica da zbog pravilnika i procjena veliki broj osoba sa teškim invaliditetom uopšte ne može ostvariti pravo na ličnu invalidninu što dodatno produbljuje nejednakost i socijalnu nesigurnost”, smatra pravnik i politikolog.

On je ocijenio u država koja želi da bude država socijalne pravde i da teži evropskim standardima socijalna davanja za invaliditet moraju pratiti realne troškove života i potrebe osoba sa invaliditetom.

“U suprotnom postoji ozbiljan raskorak između ustavnog načela i stvarnog položaja građana”, zaključio je Spaić.