Madurovo hapšenje uslijedilo je nešto više od godinu dana od pada Bašara al-Asada, sirijskog lidera koji je Rusiji dao čvrsto uporište na Bliskom istoku u zamjenu za ključnu podršku u ratu protiv njegovih protivnika – što je još jedan veliki udarac Putinovim naporima da oživi prisustvo Moskve širom svijeta posle povlačenja koje je uslijedilo nakon raspada Sovjetskog Saveza.

Pored toga, američka akcija u Venecueli 3. januara postigla je za nekoliko sati nešto što Rusija nije uspjela da uradi skoro četiri godine otkako je Putin pokrenuo opštu invaziju na Ukrajinu i što se smatralo jednim od njegovih ključnih ciljeva: ukloniti lidera jedne zemlje.

Međutim, usredsrijeđenost Rusije na rat protiv Ukrajine značila je da zaštita Madura ne bi bila realna, čak i da je Moskva to željela, pri čemu je korisnost Venecuele za Rusiju opala, barem u ekonomskom smislu, zbog sankcija i drugih faktora koji su smanjili proizvodnju nafte, sektor u kojem Rusija ima velike interese.

Ipak, postoje i pozitivne strane za Rusiju. Prije svega, Moskva može da ukaže na američku operaciju kao dokaz da Vašington nastoji da nametne svoju volju drugim zemljama i krši međunarodno pravo kada mu to odgovara, što je argument koji je nekima ubjedljiv uprkos ratu Rusije protiv Ukrajine.

Rusko Ministarstvo spoljnih poslova u saopštenju 3. januara navelo je da je „izuzetno zabrinuto“ zbog, kako je navelo, „čina oružane agresije protiv Venecuele“ i pozvalo SAD da „oslobode legalno izabranog predsjednika suverene zemlje i njegovu suprugu“.

Ipak, ono što je Kremlju važnije od jačanja takvog prikaza SAD, kažu analitičari, jeste nada da će postupci Vašingtona u Venecueli i fokus američkog predsjednika Donalda Trampa (Trump) na zapadnu hemisferu dati Moskvi više prostora – i moralno i vojno – da radi ono što želi u onome što smatra svojom sferom uticaja, posebno u Ukrajini.

„Bez obzira na odluke koje Vladimir Putin donosi u Ukrajini, sve je teže osuditi određene postupke samo na osnovu međunarodnog prava“, rekla je za RSE Aleksandra Sitenko, politička analitičarka iz Berlina i ekspertkinja za veze Rusije s Latinskom Amerikom i drugim regionima.

„Ono što velike sile rade“

Rasprostranjena percepcija da je američka operacija prekršila međunarodno pravo „nije loša stvar za širi ruski narativ“, rekao je Mark Galeoti (Galeotti), analitičar za Rusiju i počasni profesor na Školi za slovenske i istočnoevropske studije Univerzitetskog koledža u Londonu, u svom podkastu 4. januara.

„Na kraju krajeva, Putinov stav je u suštini da je to ono što velike sile rade, a velike sile imaju sfere uticaja. I ako ćemo dozvoliti Americi da ima svoju latinoameričku sferu uticaja, onda je posljedica toga da bi trebalo da nam se dozvoli naša slovenska“, rekao je Galeoti.

Sem Grin (Sam Green), profesor na Institutu za Rusiju na Kings koledžu u Londonu dodao je: „Svaka frustracija zbog toga što je Vašington uklonio Madura biće ublažena obećanjem globalnog kondominijuma – u kojem bi Moskva dobila pravo da učini isto u svom susjedstvu“.

Postoje pokazatelji da Rusija traži isti takav quid pro quo aranžman mnogo prije nego što je pokrenula rat protiv Ukrajine u februaru 2022.

Kada je Rusija pomogla u zaštiti Madura u vrijeme napora opozicionog lidera kojeg su podržavale SAD da ga svrgnu, „Rusi… su veoma snažno signalizirali da žele nekako da naprave neki veoma čudan aranžman za razmjenu s Venecuelom i Ukrajinom“, rekla je kongresnom odboru u oktobru 2019. godine Fiona Hil (Hill), koja je bila glavna savjetnica za Rusiju i Evropu u Trampovom Savjetu za nacionalnu bezbjednost od aprila 2017. do jula 2019.

Suština ruske poruke bila je: „Želite da izađemo iz vašeg dvorišta. Pa, znate, mi imamo svoju verziju toga. Vi ste u našem dvorištu u Ukrajini“, rekla je Hil.

Faktor Ukrajina

Ovog puta, pristup Rusije i njena relativno prigušena reakcija na Madurovo hapšenje dio su niza događanja koji pokazuju „u kojoj mjeri ruska želja da potčini Ukrajinu diktira ostatak njene spoljne politike“, navela je na X Hana Note (Hanna Notte), direktorka za Evroaziju u Centru za studije neširenja oružja Džejms Martin.

„Putin je izbjegavao saradnju s Bajdenom (bivši američki predsjednik Joe Biden) u nastojanju da ga natjera da napusti Ukrajinu. Tokom protekle godine, pokušavao je da ostane u dobrim odnosima s Trampom, ovog puta kako bi ga privukao da stane na rusku stranu protiv Ukrajine“, napisala je Note.

„Bilo da se radi o vršenju pritiska ili pohvalama američkom lideru, krajnji cilj Rusije ostao je isti: unijeti razdor između SAD i Ukrajine“, dodala je ona.

Mada se ton i sadržaj diplomatije o Ukrajini mogu brzo promijeniti, do sada nije bilo znakova veće promjene u stavu SAD od Madurovog hapšenja, koje se dogodilo u jeku više rundi razgovora u kojima učestvuju SAD, Ukrajina, Evropa i Rusija u različitim konfiguracijama, dok Trampova administracija nastoji da posreduje u okončanju rata.

Na konferenciji za novinare nekoliko sati posle operacije u Karakasu, Tramp je rekao da „nije oduševljen Putinom. Ubija previše ljudi“.

On je 4. januara ponovio zaključak Centralne obavještajne agencije (CIA) i rekao da ne vjeruje da je Ukrajina napala dronovima jednu od Putinovih rezidencija krajem prošlog mjeseca – nakon što je ranije djelovalo da je prihvatio tvrdnju koju je, kako je naveo, ruski predsjednik iznio u telefonskom razgovoru.

Da li fokus na Venecuelu i zapadnu hemisferu „znači da će SAD biti ometene?“, upitao je Galeoti.

Njegov odgovor: „Svakako se može postaviti pitanje kako se tvrdnja da će upravljati Venecuelom može operacionalizovati. Ali s druge strane, supersila zaista može da radi dvije stvari istovremeno. Ne mislim da će ovo imati neki poseban uticaj na ono što se dešava s Ukrajinom.“

Grin je sugerisao da će Kremlj, ako očekuje široko razumijevanje između velikih sila i slobodu kada je u pitanju Ukrajina, biti razočaran.

„Ako uskoro ne dođe carte blanche da djeluje u Ukrajini, Moskva će to pripisati standardnom američkom licemjerju, vjerovatno narušavajući navodnu koaliciju globalne hegemonije između Putina, Trampa i Sija (kineski predsjednik Si Đinping“, napisao je on.