Naprotiv, upravo tada je odlučila da ostvari želju koju je godinama nosila u sebi – da studira francuski jezik.

Iako je iza sebe već imala dvije diplome i decenije iskustva kao prevoditeljka i nastavnica, Nevenka je sa 65 godina ponovo sjela u studentske klupe. Četiri godine kasnije, sa 69, završila je fakultet u prvom mogućem roku.

„Kad sam otišla u penziju, tada sam shvatila da je život preda mnom“, kaže Nevenka, koja danas ima 72 godine.

Povratak na fakultet među znatno mlađe kolege za nju nije bio razlog za odustajanje.

Kako kaže za Ona.rs, vremenom je nestala i početna stidljivost, a profesori i studenti prihvatili su je kao i svakog drugog kolegu.

Posebno zanimljiv bio je susret sa nekadašnjim đakom kojem je predavala njemački jezik od prvog do osmog razreda. Godinama kasnije našli su se u istoj ulozi – ovoga puta kao studenti francuskog jezika.

Nevenka smatra da studiranje u kasnijim godinama ima posebnu vrijednost.

Kada su mladi, ljudi često osjećaju pritisak da što prije završe školovanje, pronađu posao i obezbijede egzistenciju. Kasnije, kada tih pritisaka više nema u istoj mjeri, u učenju se može pronaći i zadovoljstvo.

Iako je završila čak tri fakulteta, Nevenka kaže da joj diplome nikada nisu bile cilj same po sebi.

Njena želja bila je da upoznaje jezike, kulture i nove načine izražavanja.

„Nisam željela da idem u visinu, nego u širinu. Mene su zanimali različiti jezici“, objašnjava ona.

Studije francuskog jezika ponovo su je približile i poeziji. Uz podršku profesora počela je da se bavi prepjevom pjesama, interesovanjem koje je imala još u gimnazijskim danima. Do sada je objavila dvije zbirke prepjeva sa francuskog, njemačkog i engleskog jezika.

Ni danas ne miruje. Radi na trećoj zbirci, koju je nazvala „Pabirčenje“, kao i na poetskom pojmovniku u kojem riječima daje lični, kreativni prostor.

Njen dan često počinje upravo onim što najviše voli – prevođenjem poezije. Svako jutro najprije prevede jednu pjesmu, a tek onda prelazi na ostale obaveze.

Nevenkina priča pokazuje da godine ne moraju biti granica za nove početke. Nekada je dovoljno samo odlučiti da želja koju dugo nosimo u sebi više ne treba da čeka.

Za nju je odlazak u penziju bio tek početak jednog novog poglavlja.