Nikome nije prijatno da gubi. Ali sam upravo tada naučio nešto što će mi kasnije mnogo značiti: u politici nema prečice.

Nikada nisam želio slabiju Srbiju da bih ja bio jači. Želio sam jaču Srbiju.

Vjerovatno sam jedan od rijetkih političara u Srbiji, možda i jedini iz moje generacije, koji je gotovo podjednako vremena proveo i na vlasti i u opoziciji.

I dobro znam šta znači i jedno i drugo. Znam kako izgleda kada imate svu odgovornost, kada morate da donesete odluku i kada nemate pravo da kažete: nisam znao, nisam mogao, neko drugi je kriv. Ali znam i kako izgleda kada ste opozicija, kada vas nema nigdje, kada nemate medije, nemate novac, nemate društvene mreže, nemate ništa osim svoje energije, svojih ideja i ljudi koji su spremni da vas saslušaju.

Kada je 1996. nastao „Blic“, ja sam već nekoliko godina bio u politici. U Srpsku radikalnu stranku ušao sam 1993. godine, sa 23 godine. Bio sam mlad, beskrajno uporan, često isključiv i svakako sam pravio greške.

Od svojih grešaka nikada nisam bježao. Godine 1998. postao sam ministar informisanja. Danas, gotovo tri decenije kasnije, o tom vremenu mogu da govorim mnogo mirnije nego tada. Ne mislim da sam sve radio dobro. Naprotiv. Mnogo toga bih danas uradio drugačije. Čovjek koji za trideset godina nije promijenio nijedan svoj stav ili nije ništa naučio ili nije dovoljno razmišljao o onome što je radio.

Dvanaest godina opozicije

A onda je došla 2000. godina. I dvanaest godina opozicije. Danas ljudi teško mogu da razumiju kako je izgledalo baviti se opozicionom politikom u vrijeme kada nije bilo društvenih mreža. Danas uzmete telefon, uključite kameru i možete da razgovarate sa milion ljudi. Tada toga nije bilo. Ako vas nema na televiziji – nema vas. I zato smo išli svuda. Od vrata do vrata. Od sela do sela. Od grada do grada. Male sale, velike sale, pijace, trgovi, mjesne zajednice. Nekada vas čeka hiljadu ljudi, nekada sto, nekada dvadeset. I sa tih dvadeset razgovarate kao da ih je dvadeset hiljada.

Gubili smo izbore. Mnogo puta. I nije bilo lako. Nikome nije prijatno da gubi. Ali sam upravo tada naučio nešto što će mi kasnije mnogo značiti: u politici nema prečice. Ne možete da prevarite ljude zauvijek. Morate da radite, da slušate, da mijenjate sebe i da budete spremni da ustanete kada padnete.

Godine 2008. Tomislav Nikolić i ja osnovali smo Srpsku naprednu stranku. Znali smo da, ako želimo da mijenjamo Srbiju, prvo moramo da promijenimo sebe.

Četiri godine kasnije došla je 2012. godina. Sjećam se tih izbora veoma dobro. Sjećam se kampanje, svakog grada, nervoze, umora, neizvjesnosti. Sjećam se i Tome Nikolića i njegove borbe. I onda je, poslije dvanaest godina naše opozicione borbe, pobijedio Borisa Tadića.

Tada je počela druga vrsta života. I druga vrsta odgovornosti. Bio sam ministar odbrane, prvi potpredsjednik Vlade, predsjednik Vlade, a zatim predsjednik Republike. Za sve te godine razgovarao sam sa gotovo svim najvažnijim svjetskim liderima. Sa Vladimirom Putinom mnogo puta. Sa Angelom Merkel. Sa Si Đinpingom. Sa Emanuelom Makronom. Sa američkim predsjednicima i njihovim najbližim saradnicima. Sa gotovo svim evropskim liderima.

Interes Srbije

I naučite jednu stvar. Kada sjednete za taj sto, nikoga nije briga koliko ste umorni. Nikoga nije briga kakav vam je rejting. Nikoga nije briga šta će sjutra o vama da napišu novine u Beogradu.

Njih zanima interes njihove zemlje. A mene interes Srbije. To je jedino mjerilo koje sam sebi postavljao. Zato je naša politika često bila teška. Naš strateški put jeste evropski put Srbije. Istovremeno sam smatrao da Srbija nema pravo da ruši svoja tradicionalna prijateljstva. Da treba da gradimo što bolje odnose sa Amerikom, da sarađujemo sa Evropskom unijom, ali i da čuvamo odnose sa Rusijom i gradimo čelično prijateljstvo sa Kinom.

Neki kažu: sjedite na dvije stolice. Ne. Sjedim samo na jednoj stolici. Na srpskoj stolici. I nije to uvijek lako. Naprotiv. Nekada vas jedni pritiskaju zbog drugih, drugi zbog prvih. Nekada svi od vas očekuju nešto. A vi imate malu zemlju, ponosan narod i morate da sačuvate i mir i državne interese.

Ali, od svih predsjedničkih palata, samita, sastanaka i razgovora sa najvećim liderima svijeta, meni su uvijek važniji bili obični ljudi. I znam da će neko da mi se smije kada ovo kažem. Neka se smije.

Ja znam koliko mi znači kada odem kod domaćina u neko selo u Srbiji. Kada sjednem s ljudima koji neće da pričaju o geopolitici, nego mi kažu: „Predsjedniče, treba nam put“. „Treba nam voda.“ „Djeca nam odlaze.“ „Nemamo dovoljno posla.“ To je stvarna Srbija.

Trudio sam se da, bez obzira na obaveze, uvijek nađem vrijeme za fabriku, školu, bolnicu, selo, sportsku halu, domaćinstvo. Da razgovaram sa radnikom. Sa poljoprivrednikom. Sa penzionerom.

Teške i nepopularne odluke

Jer ako ne znate kako živi običan čovjek, džaba vam svi grafikoni koje vam donesu savjetnici. Znam šta znači kada penzioneru povećate penziju za nekoliko hiljada dinara. Nekome je to samo broj u budžetu. Njemu nije broj. To mu je račun za struju. To su ljekovi. To je poklon za unuče. To je osjećaj da njegova država zna da postoji.

Isto je s putem. Kada otvorimo auto-put, neko kaže: još jedno otvaranje, još jedna ceremonija. A ja gledam čovjeka koji sada do Beograda putuje sat vremena kraće. Gledam investitora koji će zbog tog puta da otvori fabriku. Gledam dijete koje će možda upravo zbog toga moći da ostane u svom gradu.

To je za mene politika. Ali politika nisu samo lijepe stvari. Imao sam i obavezu da donosim neke od najtežih i najnepopularnijih odluka. Kada smo morali da smanjujemo plate i penzije, znao sam šta to znači za ljude. Znao sam i šta to znači politički za mene i za stranku koju sam vodio.

Ali država je bila pred bankrotom. Mogao sam da budem popularniji. Mogao sam da kažem: neka neko drugi rješava problem. Nisam. Jer sam smatrao da je važnije da Srbija bude zdrava nego da Aleksandar Vučić bude popularan.

Takvih odluka bilo je mnogo. Kosovo i Metohija je najteže pitanje s kojim sam se suočavao. Godinama sam slušao šta sve Srbija mora. Šta mora da prihvati. Čega mora da se odrekne. Šta mora da potpiše. Trudio sam se da sačuvamo mir. Ali sam se isto tako trudio da nikada ne ponizimo Srbiju.

Imali smo pritiske oko Srebrenice. Imali smo rat u Ukrajini i pritiske da uvedemo sankcije Rusiji. Imali smo Kosovo. Imali smo bezbroj zahtjeva koji su dolazili spolja. A ja sam svaki put sebi postavljao isto pitanje: Šta dobija Srbija? Ne šta dobijam ja. Ne šta dobija moja stranka. Srbija.

Najteže godine političkog života

Posljednje dvije godine bile su među najtežim godinama mog političkog života. Ja sam ono što se događalo nazivao pokušajem obojene revolucije i hibridnim ratom protiv Srbije. Drugi će reći da nije tako. Imaju pravo da misle drugačije.

Ali ja znam šta sam vidio. Vidio sam koliko je dovoljno da jednu laž ponovite hiljadu puta da bi dio ljudi počeo da je doživljava kao činjenicu. Vidio sam koliko je teško odgovoriti kada emocija zamijeni činjenice. I koliko je važno da država u takvim trenucima ostane mirna.

Moja obaveza bila je da sačuvamo mir. Da Srbin ne udari na Srbina. Da institucije rade. I da na kraju građani na izborima odlučuju ko će da vodi Srbiju. Za više od trideset godina u politici svašta sam doživio.

Pobjeđivao sam. Gubio sam. Bio sam jedan od najmlađih ministara, bio sam opozicionar koga gotovo nigdje nije bilo u medijima, bio sam predsjednik Vlade i predsjednik Republike.

Sretao sam najmoćnije ljude svijeta, ali sam možda neke od najvažnijih stvari naučio od običnih ljudi u Srbiji. Od domaćina koji vam kaže da njemu ne treba ništa, samo da mu djeca ostanu ovdje. Od majke koja traži posao za sina. Od radnika koji hoće samo da zna da će fabrika u kojoj radi postojati i sljedeće godine. Od penzionera kojem mnogo znači i kada država pokaže da nije zaboravila na njega.

Zbog tih ljudi politika ima smisla. Funkcija sama po sebi ne znači ništa. Jednog dana neću biti predsjednik. Neću biti na vlasti. Neko drugi će sjedjeti u ovom kabinetu i donositi odluke. To je normalno.

Ali će ostati putevi. Ostaće pruge. Ostaće bolnice i škole. Ostaće fabrike. Ostaće Beograd na vodi koji su ismijavali. Ostaće brza pruga. Ostaće kilometri auto-puteva. Ostaće ono što smo izgradili i ono što tek moramo da izgradimo.

I zato, kada me pitaju odakle mi poslije toliko godina energija da nastavim, nemam neki posebno pametan odgovor.

Valjda iz Srbije. Iz tog običnog čovjeka kojeg sretnem negdje u Ljuboviji, Leskovcu, Subotici, Priboju, Kraljevu ili bilo kom drugom mjestu i koji mi kaže: „Dobro je ovo što ste uradili, ali hajde sada uradite i ovo“.

U toj jednoj rečenici je cijela politika. Nikada nije gotovo. Uvijek postoji još nešto što možete da uradite. I dok god budem mogao nešto da uradim za Srbiju, boriću se. Nekada ću pogriješiti. Griješio sam i ranije. Ne bježim od toga.

Ali jedno znam. Nikada nisam želio slabiju Srbiju da bih ja bio jači. Želio sam jaču Srbiju. Jer na kraju, kada prođu funkcije, izbori, kampanje, naslovne strane, pohvale i uvrede, samo će se jedno računati: Kakvu smo Srbiju ostavili onima koji dolaze poslije nas.