Tadašnji ministar poljoprivrede Milutin Simović je otvoreno izjavio da je sa fabrikom sve u redu, ali da „neprijatelji ne daju Zori da svane“.
Inženjer Dragan Miljković je, naime, nakon učestalih kvarova i zastoja, upozorio da su mašine koje su kupljene za ovu fabriku stare i do trideset godina, kao i da su neki djelovi opreme kada su stigli bili čak potpuno neupotrebljivi i da su morali biti vraćeni.
„Umjesto nove opreme stigla nam je gomila gvožđa, koje ni remontom nije moglo da se stavi u funkciju. Glavna mašina kombi-blok kada je uvezena bila je toliko stara da je već odradila svoj radni vijek”, kazao je Miljković.
Prema njegovim riječima, velika greška je bio izbor mašina, odnosno proizvođača.
“Meni nije poznato da još neka mljekara ili fabrika sokova u regionu radi sa austrijskim kombi blokom. Uglavnom svi koriste mašine marke tetra-pak za koje ima i rezervnih djelova, a i mnogo su jeftinije“, rekao je ovaj inženjer.
Inženjer Miljković je iznio još mnogo drugih informacija u vezi sa nabavkom i montiranjem opreme, opasnim kvarovima na drugim mašinama, kao onom kada je isparavao vodonik peroksid, ugrožavajući zdravlje radnika.
Ovaj čovjek nije želio da trpi pritiske i najprije je napustio fabriku, da bi se nedugo potom odselio iz Berana i Crne Gore. Da li je ovaj prvi zviždač primao i prijetnje, nikada se neće saznati, jer se više nije pojavio u javnosti i danas je daleko.
Da je inženjer MIljković bio u pravu, ali da je očigledno progovorio prije vremena, javnosti je postalo jasno tek kasnije, kada je fabrika definitivno zatvorena, a njen direktor, Škotlanđanin Tom Hodž, osuđen na godinu zatvora.
Neko vrijeme je bio u bjekstvu, da bi na kraju po potjernici Interpola bio uhapšen na jednom inostranom aerodromu i predat Crnoj Gori na izdržavanje kazne.
Hodž je, međutim, osuđen za pronevjeru svega dvadesetak hiljada eura i ništa preko toga, mada je bilo jasno da su razmjere štete mnogo veće, odnosno da je propao višemilionski međunarodni projekat. Ko je sve uhvatio „dio kolača“ od te donacije, do danas nije otkriveno.
Iz mljekare “Lazine”, koja je 2012. godine od Vlade Crne Gore za svega dvjesta pedeset hiljada eura kupila 99,05 odsto akcija „Zore“, zvanično je saopšteno da je oprema za dugotrajno mlijeko u ovoj fabrici neupotrebljiva i da može da se proda samo u staro gvožđe, odnosno nekom otpadu.
Međunarodni donatori nikada nisu insistirali na tome da se sprovede temeljna istraga i da se utvrdi ko je odlučivao o tome kod koga, gdje i koju opremu kupiti za mljekaru u Beranama.
Ko je sklapao te poslove kod holandskog “V.M. Engineeringa”, preko kojeg je nabavljana sva tehnologija?
Osim Škotlanđanina, niko od njegovih domaćih “logističara”, bez kojih nije mogao da izvede što je izveo, nije odgovarao.
Ne postoji više ni jedan razlog da se ovaj veliki i višemilionski posao ne stavi pod lupu i ne istjera na čistac ko je „dao nemjerljiv doprinos“ propasti milionski vrijednog posla.
Na gubitku su i Berane i Crna Gora, a lanac odgovornih sigurno nije mali. Kao što nije malo deset miliona eura ni danas, a ne prije dvije decenije.
I nema nikakvog smila pričati o tome kako je to bila međunarodna donacija. Projekat “MEDNEM – razvoj mljekarstva na sjeveroistoku” Crne Gore bio je namijenjen razvoju ovog kraja, a ne da naša država, i pored tolikog uloženog novca, ni danas nema fabriku dugotrajnog mlijeka.
