Pravda naopačke: žrtva u zatvoru, počinioci pod zaštitom

Protest „Sloboda traži ljude“ i šatorsko naselje na Bulevaru Svetog Petra Cetinjskog bili su simbol građanskog otpora protiv režima koji je godinama gušio političku slobodu. Njihovo nasilno razbijanje 17. oktobra 2015. nije bilo bezazlena intervencija — bio je to početak brutalnog obračuna sa neistomišljenicima.

Tog jutra, Milan Knežević, narodni poslanik, završio je u Kliničkom centru sa teškim povredama, u nesvjesnom stanju. Ali umjesto da bude tretiran kao žrtva policijske represije, pravosudni sistem ga je pretvorio u krivca.

Snimak prebijanja Milana Kneževića

Osnovni sud u Podgorici mu je izrekao zatvorsku kaznu zbog navodnog „napada na službeno lice“ — iako je upravo on bio prebijen. Kazna je kasnije smanjena na četiri mjeseca, ali ono što je ostalo nije broj dana u zatvoru, već poruka: u Crnoj Gori, pravda ne prepoznaje žrtve režima. Ona ih kažnjava.

Krenimo redom sa podsjećanjem:

Milan Knežević, tada narodni poslanik, pretučen je od strane uniformisanog lica u vatrogasnoj opremi, izvjesnog Dragovića, i to bez ikakvog povoda. Napomene radi, pomenuti Dragović i dalje neometano radi u Vatrogasnoj službi.

Dušan Knežević, bliski saradnik lidera DNP-a i mirni demonstrant, takođe je bio meta brutalnog iživljavanja. Svjedoci su jasno opisivali kako ga je Nikola Janjušević, tadašnji pomoćnik direktora Uprave policije, prvi udario pesnicom u predjelu rebara, komandovao hapšenjem koje se pretvorilo u prebijanje, a zatim gledao kako ga uniformisana lica gaze po glavi dok leži na betonu. Pomenuti Janjušević je danas u penziji, otišao je u mirovinu bez ijedne disciplinske mjere.

I pored svega gore navedenog — Tužilaštvo je odbacilo krivičnu prijavu. Snimci nisu bili „valjani“. Svjedočenja nisu bila „dovoljna“. Sve je bilo „nedokazivo“. A Milan Knežević? On je osuđen na zatvorsku kaznu zbog navodnog napada na službeno lice. Kazna je kasnije smanjena, ali poruka je ostala: u Crnoj Gori, pravda ne štiti žrtve. Ona ih kažnjava.

Sistem koji štiti nasilje

Ono što je tada bilo više nego, blago rečeno, začuđujuće je i to što nijedan policajac nije procesuiran. Nijedna disciplinska mjera nije pokrenuta. Nijedna optužnica nije podignuta. Iako su svjedoci jasno imenovali počinioce, iako su snimci pokazivali brutalnost, institucije su se tada zatvorile kao bunker. Tužilaštvo je postalo štit, a ne mač pravde. Sudovi su postali produžena ruka političke volje i brutalnog režima. Policija — instrument sile, ne bezbjednosti.

Milan Knežević u bolnici, Foto: Privatna arhiva

Gdje su danas „batinaši“?

Deset godina kasnije, javnost i dalje postavlja isto pitanje – gdje su danas oni koji su tukli dok su drugi odgovarali? Odgovor je poražavajući: većina njih je i dalje u sistemu ili mirno uživa penziju, dok pravda nije dostigla nikoga od odgovornih. Sistem ih je, umjesto da sankcioniše, nagradio ili zaštitio.

Nikola Janjušević, tada visoki funkcioner Uprave policije i jedan od ključnih aktera prebijanja, danas je u penziji i to bez ijedne disciplinske mjere.

Jovica Rečević, tada jedan od policijskih rukovodioca koji je komandovao akcijom i koordinirao postupanje policije, i dalje je aktivan u policiji, a paradoksalno i predsjednik Džudo saveza Crne Gore – simbol discipline, ali i dvostrukih standarda u društvu.

Koprivica, Foto: Filip Filipović

Duško Koprivica izdržava kaznu zatvora u drugom predmetu, dok za događaje iz 2015. nije odgovarao.

Milovan Pavićević je u kućnom pritvoru.

Dragan Blagojević, Dragiša Mugoša i Darko Knežević i dalje su aktivni službenici policije, bez ijedne sankcije za učešće u brutalnom prebijanju.

Vatrogasac Dragović, identifikovan kao direktni učesnik napada na Milana Kneževića, i dalje radi u vatrogasnoj službi.

U vrijeme istrage, predmetom je rukovodio tadašnji tužilac Enis Baković, koji je saslušavao svjedoke. Kasnije je, umjesto da procesuira zločin, napredovao – stigao do mjesta pomoćnika direktora policije.
Ovaj kontinuitet jasno pokazuje: sistem ne samo da ne kažnjava nasilnike, već ih ponekad i nagrađuje, dok žrtve ostaju bez zaštite.

Režim nije pao — samo se presvukao

Iako se vlast u Crnoj Gori formalno promijenila 2020. godine, sistem je ostao isti. Tužilaštvo, sudstvo, bezbjednosne strukture — svi rade po staroj matrici. Oni koji su nekada služili režimu, danas služe sebi. Oni koji su tukli — slobodni su. Oni koji su bili prebijeni — osuđeni su.

Milan Knežević je preživio batine, ali nije preživio pravosuđe. Njegova kazna nije bila presuda za djelo — već za neposlušnost ili disciplinovanje kičme. Samo zato što je stajao ispred naroda, što nije ćutao, neko je odlučio da bude meta, jer nije bio nijem.

Deset godina poslije — sve je isto

Slučaj Knežević danas je rana na tijelu crnogorskog društva. Rana koja pokazuje da se promjena vlasti ne računa ako se ne promijene institucije. Da se sloboda ne osvaja samo na izborima. Da se pravda ne mjeri po partijskom statusu, već po istini.

A istina je jasna: Milan Knežević je pretučen. Dušan Knežević je pretučen. Svjedoci su govorili. Snimci su postojali.

Niko nije odgovarao. Pravda nije stigla. I sve je — isto.