U tišini manastira Dajbabe, dan uoči početka Božićnog posta, osjeća se posebna smirenost koju vjernici dolaze da ponesu sa sobom. Mnogi ovdje traže trenutak mira, priliku da se udalje od svakodnevne žurbe i da se pripreme za period koji u pravoslavnoj tradiciji donosi poruku skromnosti, blagosti i unutrašnje obnove. Božićni post nije samo vrijeme odricanja – već vrijeme povratka sebi, oprosta, zbližavanja sa porodicom i podsjećanja na vrijednosti koje lako skliznu u drugi plan. Zato je za mnoge upravo ovaj manastir mjesto na kojem pronalaze snagu, fokus i tišinu potrebnu da dočekaju dane koje slijede.

Protosinđel i namjesnik manastira Dajbabe Vladimir Palibrk Kadić kazao je za ADRIA televiziju da je smisao posta da što čistije, u srcu i domu, vjernici dočekaju radost Božića.

“Čovjek je, prije svega, božansko biće, stvoren za vječnost i to je naš put. Upravo to post pokazuje – da možemo, kao što kaže Hristos, ne živi čovjek samo o hljebu nego o svakoj riječi Božijoj. Znači živimo od jedne duhovne hrane i to je vrlo važno da imamo u vidu da je post uz molitvu i da nas ta dva krila vode ka carstvu nebeskom, u ovom smislu post nam pomaže da se očistimo, da satremo te strasti, suzbijemo i pobijedimo da pokažemo da smo nebesna bića da možemo da živimo jednom drugom hranom te da damo njoj prioritet, a ne samo materijalnom hljebu i piću”, pojašnjava on.

Ističe da je, iz dugogodišnje prakse, najveća greška vjernika to što poste, a ipak „jedu“ jedni druge – kroz međusobno ogovaranje, optuživanje i netrpeljivost.

“Nažalost, za mnoge je post povod svađe u kuhinji, mi drugima pokušavamo da uvedemo naš sistem vrijednosti religijski, koji se tiče mene, ja treba sebe da gledam, za mnoge je post povod skandala svađe u kuhinji. Sledeće, mnogo se gordimo kada postimo, a o tome upravo Hristos upozorava, šta kaže? Namaži glavu kada postiš i umij svoje lice da ne vide ljudi da postiš, nego otac tvoj koji je u tajnosti i otac tvoj koji vidi tajnom uzvratiće tebi javno”, dodaje.

Naglašava da post ima dvije dimenzije – spoljašnju tjelesnu i unutrašnju duhovnu, a upravo ta unutrašnja daje svemu smisao.

„Nije post da čovjek se uzdržava samo od hrane, a da se tako nadima, gordi da poziva svoju sujetu da ga ljudi hvale. Post je da imamo sud nad samim sobom, te jedna konstantna samoanaliza i samoosuda, samo sebe da gledamo i ispravljamo. A mi uvijek radimo suprotno, druge želimo da ispravimo mislima kako smo mi pravedni u odnosu na druge”, kaže o. Vladimir.

Poručuje da uzdržavanje od hljeba nije suština, već spremnost da ga podijelimo sa onim ko ga nema.

“Ali ako je čovjek zdrav trebalo bi ljudi da poste, ali uvijek uz saglasnost sveštenika da vide koja je to mjera, ovaj post nije strog, dozvoljena je riba itd. Treba čovjek da zna svoju mjeru, jer opasne su krajnosti, može vjernik da uđe toliko strogo u post i onda da se to odrazi na zdravlje. Carski put je taj srednji put, uz blagoslov crkve i sveštenika”, naglašava.

Objašnjava post kao put unutrašnjih promjena – način života koji traži mir u mislima, blagost u riječima i više ljubavi prema ljudima oko nas.

„Ne treba samo tvoj stomak da posti, već tvoje ruke, noge, oči, jezik, misli, mozak… Blage misli prema ljudima, bez osuđivanja, naše ruke da poste, da se uzdržavaju loših djela, da ne činimo nekom zlo. Da ne dajemo novac na kamatu, da ne prodajemo drogu, da ne idemo na loša mjesta svojim nogama, da ne ogovaramo ljude – to je post, borba protiv grijeha”, ukazuje.

Hrišćanin se uvijek bori protiv grijeha, ali post je posebno intenzivan vremenski period, kada tu borbu pojačavamo i usmjeravamo sa još više pažnje.

“O tome Hristos govori, postoje dva puta jedan koji vodi u propast, on ga naziva širok put, a uzak put je onaj koji se naziva Carstvo Nebesko. Uzak put je onaj kada čovjek odbacuje mnoge loše stvari koji se trudi da živi čestito bez grijeha”, dodaje.

Poručuje da smo mi ljudi nebeskog carstva i da to upravo pokazujemo kroz uzdržavanje, ne samo od hrane, već i od loših misli, njegujući čistoću srca i duha.

“Da nije strašno ako popiju kafu sa mlijekom ili se omrse, samo da ne jedemo bližnje svoje”, poručuje Palibrk Kadić.