Nekada sjajnom centarforu dijagnostifikovan je tumor mozga 2023. godine, dok je bio trener Mornara.
Delibašić se posle operacije vratio fudbalu i na ljeto postao sportski direktor podgoričke Budućnosti. Nažalost, bolest se vratila, ali ovog puta nije bilo pomoći.
U septembru 2023. godine je u intervjuu za “Mocart sport” pričao o bolesti.
„Od prvog časa mi je bilo jasno da će ovo biti trka na duže staze. Zasad je prošlo tek šest mjeseci i mogu da kažem da predstavljaju najbolji dio mog života. Kako u fizičkom smislu, jer se dobro osjećam, tako i sa aspekta ljubavi i podrške koje sam osjetio. Čovjek mora da bude zahvalan što je ostao živ, da može da vidi sve to. Neko ne dočeka da spozna svu emociju koju drugi ka njemu emituju. Ja jesam“, rekao je Delibašić tada.
Otkrio je kako je saznao da je bolestan.
„Nikakve simptome nisam imao. Samo sam najednom osjetio konfuziju. Ništa više. Mali umor se iz dana u dan povećavao. Zakazan pregled ionako nisam imao. Bio sam u Baru, na treningu Mornara, popodne su krenuli atipični bolovi u glavi. Znam kako je kad ’puca’ taj dio tijela, ali ovo je bilo drugačije. Ne samo čelo ili migrena, nego bukvalno cijela glava. Osjetio sam prelamanje, nalik munjama i gromovima. Tek tad, na nagovor supruge, krenuo sam u Urgentni centar u Podgorici. Nalazi koji se tiču krvne slike ili pritiska bili su u redu. Onda je supruga bukvalno molila ljude da odrade skener, jer nisam neko ko ima malu toleranciju na bol. Bio sam ranije podvrgnut operacijama glave, usljed raznih udaraca, nemam s tim problem, ali ovi bolovi su bili neizdrživi. Sjećam se da je bio petak, nalazio sam se u polusvjesnom stanju, sve mi se miješalo pred očima, ali sam znao šta se dešava. I evo, sad vam kažem, koliko god čudno nekom djelovalo, nisam se mnogo potresao kad sam čuo dijagnozu.
Već tad je nagoviješteno da je situacija loša, ali smo čekali da pošaljemo nalaze za Beograd, jer u Podgorici, koliko god bile opremljene operativne sale, nema aparature za mikrohirurgiju. Morao sam na operaciju tumora mozga“.
Objasnio je detalja kojih se sjećao.
„A moja prva reakcija – ništa! Ni sad ne mogu da razaznam da li sam u trenutku kad mi je saopštena vijest bio pod uticajem ljekova, da li je tumor već narastao do mjere da je malo štetio pojedinim funkcijama, da li sam se stvarno osjećao dobro. Ljekari su mi dali terapiju za smanjenje otoka, jer je bio veliki pored mjesta gde je tumor. Čim je otok prestao da pritiska nervno korijenje više nisam osjećao bol, što mi je u tom trenutku bilo najvažnije. Uspjeli smo da dođemo do ljekara koji je konstatovao da je mjesto gdje se razvio tumor dostupno. Bilo je važno da nije ušao u koru mozga, onda bi nastao veći problem. Pričao sam sa sigurno 15 do 20 neurohirurga i niko nije mogao da konstatuje uzrok nastajanja tumora“.
Operaciju u Beogradu je obavio spec. dr med. Vojislav Bogosavljević u Kliničkom centru.
„Čovjek mi je doslovce spasao život. Posebna zahvalnost njemu, ali i saradnicima, ljekarima, sestrama i osoblju na odjeljenju neurohirurgije. Bili su divni prema meni sve vrijeme. Na odjeljenju sam bio najmlađi. Na žalost. Ili, možda, na sreću. Sve vrijeme svjestan o čemu je riječ, ali strah nisam osjetio, znajući da nisam u stanju ništa da promijenim. Sport me je tome naučio, da se koncentrišem samo na detalje koji su u mojoj moći. Zato su me samo interesovali sledeći koraci“.
