Podaci Uprave policije o porodičnom nasilju pokazuju da je u 2020. godini registrovano 217 žrtava ženskog pola, u 2021. njih 238, dok je u 2022. taj broj porastao na 380, a u 2023. iznosio 366. U 2024. godini evidentirane su 663 žrtve, dok je u 2025. taj broj dodatno porastao na 796, što ukazuje na gotovo četvorostruko povećanje u odnosu na 2020. godinu. Ove brojke mogu značiti porast nasilja, ali i jačanje povjerenja u nadležne institucije.
“Ne smatram da je samo nasilje povećano, odnosno ne mora nužno da znači, već možemo smatrati i ja sam lično mišljenja da je došlo do povećane vidljivosti problema, do osvješćivanja samih žena da treba prijaviti nasilje, da treba razgovarati o nasilji i da smo prepoznali posljedice i oblike nasilja”, navela je socijalna radnica Šejla Pepić.
Iako brojke nesumnjivo govore o većem broju prijavljenih slučajeva, Pepić ocjenjuje da su one zapravo rezultat porasta povjerenja žena prije svega u nevladin sektor, a tek donekle u nadležne državne institucije, koje, kada govorimo o ohrabrivanju žena da prijave nasilje, još uvijek predstavlja otežavajući faktor.
“Mislim da se konstantno određeno faktori pominju, a to je socijalna isključenost, ekonomska zavisnost, kao i nepovjerenje u instucije, to jest u njihov pravovremeni rad, efikasnost, kao i kaznene odredbe koje nikada nisu na mjestu i koje se u praksi ne primjenjuju”, dodala je Pepić.
Put oporavka od nasilnog odnosa ne završava se prijavom, pa čak ni pravosnažnom presudom i kaznom za počinioca. Moglo bi se reći da process ozdravljenja i saniranja štete za žrtvu tek počinje, budući da takvi odnosi ostavljaju ozbiljne psihološke posljedice.
“Može se javiti anksiounost, može se javiti neka vrsta depresije, sniženog raspoloženja, a slika o sebi gotovo uvijek je izvjesno narušena, odnosno negativna, posebno ako je osoba dugotrajno bila izložena kritikama, naravno i verbalne kritike, vrlo često ta slika o sebi je negativna, u smislu da žrtva razmišlja da su možda i njeni kapaciteti za promjenu ograničeni, da ih prosto nema, da je sama kriva i da je možda loša osoba”, kazala je psihološkinja Danijela Brajković.
Izaći iz nasilnog odnosa nije uvijek lako – žrtvama je obično potrebno duže vrijeme da osvijeste šta im se dešava. Slijedi osjetljiv period kalkulacije i razmišljanja o odlasku ili prijavi nasilja nadležnim institucijama, propraćen strahom od nepoznatog ili čak novog nasilja koje bi taj čin proizveo.
“Zato što je taj problem multidimenzionalan, to nije problem iz jednog faktora, prije svega to su vam ovi psihološki faktori – osoba nije osnažena, osoba se vrlo često osjeća krivom, misli da nema šansu i snagu da izađe iz određenog odnosa, pa onda momenat kad osoba misli da će se možda nasilnik promijeniti. I na kraju, oni vrlo važni finansijski faktori, gdje možda žena nema taj momenat finansijske autonomije, da može odmah u istom trenutku da ode”, navela je Brajković.
Brajković naglašava da je u procesu oporavka podrška okoline i stručna psihološka podrška od izuzetnog značaja. Zahvaljujući pomoći stručnog lica, osoba stiče uvid u to u kakvom toksičnom obrascu i nezdravim relacijama je živjela, osvješćuje se i ponovo gradi narušenu sliku o sebi. U Crnoj Gori postoji nekoliko besplatnih i dostupnih načina pomoći za žrtve nasilja — i važno je znati da su većina njih anonimni i rade 24/7. Ukoliko Vi ili Osoba koju poznajete trpi nasilje, obratite se nekoj od nacionalnih SOS linija za žrtve nasilja u porodici ili potražite besplatnu psihološku i pravnu pomoć u Sigurnoj ženskoj kući u Podgorici.
