Kako kaže, što aktivizma tiče, najteže mu padne kada se osjeća bespomoćno i da je to što radi uzalud.
“Na moju sreću, vječiti sam optimista i nađem uvijek svrhu. Padneš pa ustaneš. Kada padnem, pokušam da nađem tračak nade, koji se skoro svaki dan javi, srećom. Kada vidiš da se sistem ne mijenja, vidiš da nemaš sa kim da razgovaraš kada su u pitanju ljudi koji donose odluke u našim životima, barem imaš da razgovaraš sa običnim čovjekom. Uvijek me izvuče što se u kontaktu jedan na jedan, rijeko desi da se ne povežem sa ljidima”, kazao je Ulićević, dodajući da su nosioci odluka vođeni profitom i da obično nema vajde obraćati im se.
Ulićević kaže da je u borbi za jednakost izubio svoju ličnu priču jer je toliko puta ispričao svoja životna iskustva, u nadi da će to povezati ljude.
“Tako da je moja životna priča postala dosta dijeljena, pa je postala svačija, samo ne moja”, kroz smijeh kaže Jovan.
Dodaje da ima dosta hobija, i da se ne bavi aktivizmom, možda bi se vratio biologiji.
“Možda bih se bavio pisanjem, koje sam jako volio, pa sve do zanatskih poslova. Jako me zanima me stolarstvo”, rekao je Ulićević.
Pogledajte cijeli intervju:
