Predrag Zečević ističe da geografske i projektne kompleksnosti sjevernog terena i tehnički zahtjevi često dovode do nepredviđenih radova i odgađanja, naročito kod velikih projekata sa tunelima, mostovima i složenim geotehničkim rješenjima.
“Manje je bitno hoće li datum završetka bude baš 2030. ili možda početak 2031. godine, već je važnije da radovi budu kvalitetni, da se izbjegnu kašnjenja usljed proceduralnih i finansijskih zastoja i da se osigura stabilan tempo gradnje. Iz mog ugla realno je očekivati da se projekat završi u navedenom vremenskom horizontu,ali ovo nije apsolutna garancija jer veliki projekti mogu imati odlaganja izvan kontrole izvođača, naročito u ovako zahtjevnom terenu i zimskim uslovima na drugoj dionici koji traju pola godine”, ocijenio je Zečević.
Kaže da je paralelno pokretanje treće dionice Andrijevica – Boljare je strateški logičan potez i bilo bi veoma korisno u mudro pokušati da se planira i realizuje u istom periodu dok se gradi druga dionica.
“Ono što je bitno napomenuti da treća dionica, iako puna izazova, nije tehnički složena kao prva izgrađena dionica i ne zahtijeva ogroman broj tunela i mostova. Istovremeni rad na drugoj i trećoj dionici je poželjan i zbog toga bi što prije trebalo krenuti sa pripremnim aktivnostima za treću dionicu dok traje realizacija druge. To je mnogo važnije od stroge fiksacije na tačan datum završetka druge — jer će ranije pokretanje treće ubrzati cjelokupno povezivanje regiona. I motivisaće državu Srbiju da dovede autoput do Boljara”, istakao je Zečević.
Ističe da su Monteput i EBRD mudro odlučili da odrede snažan konzorcijum oko Powerchina / Chinapoers (PowerChina-konzorcijum) kao graditelja druge dionice, što, kako kaže, pokazuje da se ozbiljno pristupa izboru izvođača sposobnog da odgovori na složenost zadatka.
“Takve kombinacije domaćeg nadzora i međunarodnog kapaciteta smanjuju rizik za veća kašnjenja i povećavaju šanse da se radovi odvijaju stabilno i predvidljivo. Ova odluka je, iz analitičkog ugla, ispravan i promišljen izbor koji daje veću vjerovatnoću uspješnog provođenja projekta”, istakao je Zečević.
Slične stavove zastupa i analitičar Stevan Gajević, i ocjenjuje da rok da se druga dionica auto-puta Mateševo–Andrijevica završi do kraja 2030. godine jeste ambiciozan, ali uz dobru organizaciju nije nerealan.
“Ključno je da se tender, ugovaranje i početak radova ne odlažu, jer svako kašnjenje u početnoj fazi direktno ugrožava završni rok. Treba imati u vidu da je riječ o izuzetno zahtjevnom planinskom terenu, sa velikim udjelom tunela i mostova, što objektivno nosi tehničke i vremenske rizike. Ukoliko se radovi budu odvijali kontinualno i bez zastoja u finansiranju, period od pet godina za izgradnju može biti dovoljan”, ističe on.
Što se tiče treće dionice, realno je i poželjno da se paralelno započne sa njenim projektovanjem i pripremom dokumentacije.
“Time bi se izbjegao gubitak vremena između završetka druge i početka treće faze auto-puta. Međutim, nije realno očekivati istovremeni puni građevinski zahvat na obje dionice, imajući u vidu finansijske i organizacione kapacitete države. Fokus treba da bude na tome da se druga dionica realizuje bez grešaka, dok se treća priprema do nivoa “spremna za gradnju”. Na taj način bi se, po završetku Mateševo–Andrijevica, moglo brzo nastaviti prema granici sa Srbijom. U konačnici, kontinuitet u planiranju je ključan, jer je strateški interes Crne Gore da se auto-put Bar–Boljare završi u razumnom roku, na zadovoljstvo građana turista i privrede”, ocijenio je Gajević u razgovoru za Portal RTCG.
