Mlađana Aleksandra, razvila ruse kose, i navalila na partizane. Po njoj ima ih ko na gori lista, sva je današnja i buduća Crna Gora ispiljena i naoštrena u partizanskoj brigadi i proleterima nadahnuta pluta komunistička Crna Gora na krilima Aleksandinih šešira, prelazi brda i doline i zabija se negdje u vrhovima Sozine u uklesanu petokraku, razbija tu mrsku kokardu i pronosi glas o Titu i njegovom tajnim i javnim zločinima i pravda sve to višim i uzvišenim ciljevima! Aleksandra gusla kozaračko kolo i nabija opanke na uske italijanske i različite cipelice i kune se da četnici neće proći i da branitelja partizana ima i u toj mrskoj vladi Zdravka Krivokapića i da čak njegova šefica kabineta baštini partizansku uniformu, crvenu zvijezdu, srp i čekić i nakovanj za skidanje perčina ili ne daj bože još nedje neke zalutale kokarde. Ne da Aleksandra, kao da je sa onoga svijeta, maše šeširom i ideološkim mačem i sječe sve što na Ravnu Goru ili Zaostro miriše, sve što podsjeća na Lašića ili Đurišića i u začetku ubija svako slovo u njihovu korist.
Brani partizansku vilu ravijojlu u Zdravkovom kabinetu, daje joj podršku i poručuje da izdrži nalet nepostojećih četnika, da se ne predaje ravnogorskom kisjelom kupusu ili zagorjeloj sarmi ili ne daj Sveti Nikola ravnogorskom pečenju i struganim rotkvama i šargarepi! Sve kod Aleksandre vrca od partizana, petokrake, Kumrovca, Drvara i Bihaća! Povampirio se u njoj cjelokupni AVNOJ i cijelo Jajce, sabrali su se u njoj sedam sekretara SKOJ-a, Sava Kovačević i Jovo Kapičić i zajednički šire partizanske grane! Sve na nesreću ovog nesrećnog naroda koga su komunisti unesrećeli za narednih 100 ili 200 godina i ukucali ih na montenegrinski ponosni stub dukljanske i neohrvatske savremene neokomunističke škole!
A iz suprotnog tabora odgovara joj stameni Milun. Ni Milun ne da svoje spomenice, partizanske perjanice, ordene i naramenice i hvali se kako niko njegov nije bio u ravnogorskom pokretu! Svi su bili na strani revolucije, svi su bili na pravoj strani naše nesrećne podijeljene istorije i našeg nesrećnog građanskog rata. Svi su njegovi bili kao klisurine na Neretvi i Sutjesci, a i nakon 1945. nijesu dali na sebe, na revoluciju i disoluciju sa bivšom kraljevinom, njenom demokratijom i parlamentom. Nema ni kod Miluna dileme! Sve za partizane, ništa za ostale!
I zato moram, zbog sebe, zbog desetine hiljada pobijenih nacionalnih Srba, Crnogoraca, četnika u maju 1945. u Sloveniji, kojima su krvna zrnca i zenicu iz oka izbili partizani, da stanem u njihovu odbranu i ovakav nikakav, sam i samcat, razočaran i raspet, stanem u njihovu odbranu i na njihovu zastavu okačim njihove diplome, albanske i ostale spomenice, škole i strane jezike, i poturim ih pod nos ovim Aleksandrima i Milunima i kažem da su i oni postojali, da su ginuli i krvarili za svoje ideje i svoga kralja i da nijesu izdali, nego su su sa sobom u grob ponijeli svoje ideale i srčane damare. Branim te četnike, svoje pretke, kao Sokrat svoje demone (iako sam daleko od Sokrata), ali koliko mogu dižem tri prsta i pitam ove komuniste, partizane i neokomuniste sa današnjih Sutjeski i Neretvi, kada će prestati da prebrojavaju i ponovo ubijaju po hiljadu puta ubijene četnike. Vaši ideološki preci su metkom, kamom i maljem ovjerili na desetine hiljada četnika, a i nakon 70 godina to vam nije dosta, nego biste da ispalite još jedan plotun!
Branim četnike kao što je Dragić Joksimović branio Dražu. Ne tako uspješno kao on, ali koliko znam i umijem. Ne brukajte nas više, povampireni partizani, zakopajte i svojeskupštin, partizani, četnici partizane i moje četnike, ostavite ih već jednom na miru. Valjda se onda i mi pomirimo!
