Tri godine bez prvostepene presude u predmetu koji simbolizuje spregu moći, pravosuđa, kriminala i korupcije — to nije slučajnost, to je sistematska zaštita privilegovanih i umreženih. Dok obični građani čekaju pravdu u redovima, plaćaju kazne za svaku sitnicu i trpe zbog svake greške, politički i sudski moćnici mirno izlaze na slobodu zahvaljujući “tehničkim propustima” i “isteku rokova”. Građani su umorni, razočarani i željni prave, jednake i dosljedne pravde — one koja ne pravi razliku između bogatih i siromašnih, moćnih i obespravljenih.
Kako mu u roku od tri godine nije donijeta prvostepena presuda, stekli su se zakonski uslovi da mu pritvor bude ukinut po sili zakona. Ali ta pravna činjenica ne mijenja suštinu: pravosuđe je palo opet na ispitu. Njihova neefikasnost i selektivnost pokazuju da se zakoni u Crnoj Gori i dalje primjenjuju prema tome ko vam je roditelj ili političko-kriminalni zaštitnik.
Ovo nije samo poraz jedne istrage — ovo je poraz pravosudja. Ako neko poput Miloša Medenice, optužen za stvaranje kriminalne organizacije, može da izbjegne zatvor samo zato što sudovi “nisu stigli” da rade svoj posao, onda je jasno da Crna Gora još nije raskrstila sa pravosudnom mafijom koja je decenijama krojila sudbinu ove zemlje.
Umjesto da pravosuđe bude mehanizam razotkrivanja i izricanja osudjucih presuda za evidentna krivicna djela, ono postaje alat za pranje biografija, gdje se slučajevi odugovlače dok javnost ne izgubi interes, dok optuženi ne izađu na slobodu, i dok sve ne padne u zaborav.
Ako se ovakvoj praksi ne stane na put, ako se hapšenja pretvaraju u medijske predstave koje traju koliko i premijera filma, a “oslobađanja” postaju pravilo — građani će izgubiti vjeru u pravdu, u državu i u samu istinu.
Bez vjere u pravdu, Crna Gora neće imati budućnost.”
Ova nova priča Dada Šćekića uaista iz dana u dan zavređuje povjerenje. Moram priznati pravo su me pozitivno iznenadili.