Prema zvaničnim podacima, Baranin Nenad Novović je u 33. godini počinio samoubistvo u ćeliji spuškog zatvora. Njegova porodica od prvog dana tvrdi da je u tom slučaju zakazao cijeli sistem – od Kliničkog centra Crne Gore do uprave spuškog zatvora.

Supruga pokojnog Novovića, Kristina, kazala je za “Dan” da su više puta na različite adrese upućivali apele i u direktnom kontaktu tražili pomoć za Nenada. Ipak, kako tvrdi, iako je svima bilo jasno da mu nije bilo dobro, njihovi zahtjevi su neozbiljno shvaćeni, a sve je rezultiralo samoubistvom. Dobijali su uvjeravanja da je sve u redu, da je u zatvoru na sigurnom, što se na kraju ispostavilo kao netačno. Ni nakon tragičnog događaja, kako tvrdi Kristina Novović, nadležni nijesu postupili po propisima, pa je za smrt svog supruga saznala iz medija umjesto iz Uprave za izvršenje krivičnih sankcija.

“Četrdeset je dana otkako je moj suprug tragično izgubio život, a mi i dalje nemamo odgovore na najvažnija pitanja – kako je do toga došlo i ko je odgovoran? Istraga i dalje traje, ali predugo, a naš bol raste iz dana u dan. Kao porodica prolazimo kroz tugu, ali i kroz dodatnu patnju zbog ćutanja nadležnih. Zahtijevamo istinu i pravdu, jer imamo pravo da znamo šta se desilo i da se odgovorni suoče sa posljedicama. Niko ne bi smio da umre u ustanovi koja bi trebalo da garantuje bezbjednost svakom čovjeku pod njenom zaštitom. Nećemo odustati dok ne dobijemo odgovore koje zaslužujemo”,  kazala je Novović.

Ona tvrdi da niko s kim je Nenad bio u kontaktu nije mogao a da ne primijeti njegovo loše psihičko stanje. Kako ističe, da pomognu njenom suprugu molila je službenike UIKS-a i medicinsko osoblje u toj ustanovi, ljekare u Kliničkom centru Crne Gore, a psihičko stanje u kojem je bio, sigurna je, morali su primijetiti i sudija i tužilac u predmetu u kojem mu se sudilo u Višem sudu u Podgorici.

“Svjedok sam psihičkog stanja mog supruga tokom boravka u Istražnom zatvoru. To što sam vidjela ja morali su da vide svi, naročito nakon bezbroj mojih apela, upućenih svima koji su mogli da pomognu – od uprave i zaposlenih u zatvoru, preko zatvorskih ljekara i ljekara u KBC-u, pa sve do tužioca i sudije. Jednu tako očiglednu stvar nije bilo moguće ne primijetiti, a ipak su je ignorisali. Ako je izostala ljudska savjest, onda mora postojati odgovornost. Ja sam izgubila muža, a naše troje djece oca. I nikom ništa. Svi se prave gluvi i nijemi, kao da to nije ništa, kao da njegov život nije bio vrijedan. Ali za nas on nije bio samo broj – bio je osmijeh, ljubav, zagrljaj, sigurnost, oslonac. Bio je otac, suprug, brat, sin, čovjek pun ljubavi. Umro je bez mogućnosti da mu pomognu oni koji su ga najviše voljeli. A oni koji su bili dužni da brinu o njegovom zdravlju i sigurnosti to nijesu učinili. Zar ljudski život ne znači ništa”, pita Kristina Novović.