No, i dalje ne postoje jasno propisani kriterijumi za odlučivanje niti obaveza obrazlaganja razloga zbog kojih su pojedine pravosnažne kazne oproštene, ublažene ili zamijenjene, pokazuju nalazi publikacije Centra za građansko obrazovanje (CGO) „Akt milosti ili privilegija bez obrazloženja – predsjednička pomilovanja u Crnoj Gori 2006–2026″, autorke Rozane Vuljaj.
“Tokom dva i po mandata Filip Vujanović uvažio je 483 od 2.146 molbi, Milo Đukanović u jednom mandatu 21 od 299, dok je Jakov Milatović u dosadašnjem mandatu uvažio 12 od 165 molbi. Posebno se izdvaja 2012. godina, kada su uvažene čak 142 molbe, više nego u punom mandatu Mila Đukanovića i dosadašnjem mandatu Jakova Milatovića zajedno. Udio uvaženih molbi smanjen je sa 22,5% u mandatu Filipa Vujanovića na oko 7% u mandatima Mila Đukanovića i Jakova Milatovića”, saopštila je Milica Borozan, asistentkinja na projektima.
Međutim, kako dodaje, ključni problem nije u tome ko je pomilovan niti koliko je molbi uvaženo, već u činjenici da postupak odlučivanja nije dovoljno normativno uređen.
“Iako predsjednik države ovo ovlašćenje ostvaruje na osnovu Ustava Crne Gore, Krivičnog zakonika i Zakona o pomilovanju, važeći propisi ne definišu jasne kriterijume prema kojima se procjenjuje opravdanost molbi niti obavezuju predsjednika da obrazloži pozitivne odluke”, navodi Borozan.
Kako dodaje, analiza identifikuje tri ključna nedostatka sistema: odsustvo jasno propisanih kriterijuma, nepostojanje obaveze obrazlaganja odluka i nepotpune informacije o tome da li su pomilovanja data u skladu sa predlogom Ministarstva pravde.
“Iako se objavljuju godišnji pregledi broja i strukture pomilovanja, oni ne daju odgovor na pitanje zašto je konkretna molba uvažena. Zato građani ne mogu provjeriti da li su presudni bili humanitarni ili zdravstveni razlozi, porodične okolnosti, ponašanje osuđenog lica, stepen njegove resocijalizacije ili neki drugi kriterijumi”, ističe ona.
CGO ne dovodi u pitanje ustavno ovlašćenje predsjednika da daje pomilovanja. No, Borozan navodi da pomilovanje nije samo akt milosti prema osuđenom licu, već intervencija u posljedice pravosnažne sudske odluke.
“Analiza pokazuje i da se pomilovanja nijesu odnosila samo na lakša krivična djela, već i na nasilje, zloupotrebu službenog položaja, nasilje u porodici, nedozvoljeno držanje oružja, djela povezana sa opojnim drogama i teža djela protiv bezbjednosti javnog saobraćaja. Kada se pomilovanje odnosi na društveno osjetljiva krivična djela, a izostane jasno obrazloženje, mogu se oslabiti efekat odvraćanja i povjerenje u pravosuđe, narušiti položaj žrtava i stvoriti utisak privilegovanog tretmana”, dodaje ona.
Kako ističe, posebnu vrijednost publikaciji daje uporedni pregled rješenja u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Albaniji i Njemačkoj.
“Poređenje pokazuje da većina analiziranih država zadržava pomilovanje kao predsjedničko ovlašćenje, ali ga povezuje sa snažnijom institucionalnom kontrolom i višim stepenom javnosti. Srbija i Slovenija predviđaju izraženiju prethodnu ulogu suda, Slovenija uključuje i mišljenje tužilaštva, Hrvatska odluke objavljuje u službenom glasilu i izričito štiti prava trećih lica, Albanija ima javni registar zahtjeva, dok je u Njemačkoj ovo ovlašćenje institucionalno uže postavljeno”, navodi ona.
Kao sistemsko rješenje, CGO predlaže izmjene Zakona o pomilovanju kojima bi se propisali jasni kriterijumi za odlučivanje i obaveza objavljivanja obrazloženih odluka, ojačala uloga Ministarstva pravde i uveli zabrana ili stroži uslovi za pomilovanje za najteža krivična djela.
“Potrebno je razmotriti i ukidanje mogućnosti oslobođenja od krivičnog gonjenja putem pomilovanja, kako bi se spriječilo zadiranje u nadležnost pravosuđa prije konačne sudske odluke. Dodatno, CGO preporučuje da predsjednik Crne Gore, i prije izmjene zakona, uvede praksu objavljivanja sažetog obrazloženja svake pozitivne odluke, uz zaštitu ličnih i osjetljivih podataka. Godišnje preglede trebalo bi dopuniti osnovnim razlozima za pozitivne odluke i podatkom o tome da li je odluka bila u skladu sa predlogom Ministarstva pravde”, smatra Borozan.
Predsjednička diskrecija može postojati, ali upozorava, ne smije biti neograničena, neobrazložena i neprovjerljiva.
“Samo uz jasne kriterijume, institucionalnu kontrolu i javno obrazložene odluke pomilovanje može ostati opravdani akt milosti, a ne prerasti u privilegiju čije razloge javnost ne zna. Stoga, CGO očekuje da Kabinet predsjednika Crne Gore, Vlada Crne Gore i Ministarstvo pravde ozbiljno razmotre ove preporuke kako bi institut pomilovanja bio uređen i primjenjivan na transparentniji i odgovorniji način”, zaključuje ona.
